Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Opet sniperske priče

Srieda, 26. listopada 1994. Kad sam došao u ministarstvo znanosti na sastanak s pomoćnikom ministra Radovanom Fuchsom [i] , dočekao me je njegov zamjenik Kovač. Fuchs mi se preko Kovača izpričao, jer je morao nepredvidjeno otići k austrijskom veleposlaniku Berlakovichu. Kovač mi je vrlo ljubazno nastojao nadomjestiti Fuchsa i vjerujem kako je u tomu uzpio. Pričao mi je o znanstveno tehnoložkoj suradnji i razmjeni studenata s Iranom. U Zagrebu studira ne mali broj Iranaca. Kako u Hrvatskoj medju studentima baš i nema nekoga interesa za odlazak na studij u Iran, do razmjene nije došlo jer u razmjeni trebaju sudjelovati dvije strane. To iranskim studentima baš i ne smeta i veselo sami snose svoje troškove studiranja u Zagrebu. U stvari oni to svoje veselje zasnivaju na novcu svojih bogatih roditelja. Dvadeset iranskih studenata u Zagrebu studira medicinu. Kovač me je upoznao s Jordancem Aasefom el Rushaidatom, bojažljivim čovjekom, koji se ovdje oženio i ovdje ovdje živi već tride...

Škandal

Ponedjeljak, 24. listopada 1994. Dok sam hodao prema sudu, padala je strašna kiša, a nisam imao prikladne cipele. Još sam jače "pokisnuo" u sudnici, kad se Alikafić i Rajković nisu pojavili, što je Dafinka Večerina nazvala škandalom, a sudica Zlatica   Prišlin je to jedva dočekala i odmah odgodila razpravu. Možda je Večerina namjerno izazvala taj incident? U Večernjaku je opisan napad na madjarskoga diplomata u Tehranu, kojega su teško ranili i ubili mu ženu. Izgleda kako napad na Kuprešaka nije bio izoliran slučaj. U stvari tko zna koliko se takovih napada tamo dogadja. Do nedavno nisam uobće pratio što se dogadja u Iranu, a sigurnosna služba Ministarstva vanjskih poslova je o takovim stvarima po svemu sudeći još slabije informirana od mene. Svjetski šahovski prvak Garry Kasparov je održao u Dubrovniku simultanku s Ninom Bulićem, Čičom Obuljenom i još nekim našim političko šahovskim genijalcima. Kasparov je odlučio   doći u Dubrovnik još u proljeće 1992. kad je na F...

Sljedbenici zločinca Tita

Nedjelja, 23. listopada 1994. Nakon mise prošetao sam Tuškancem i Pantovčakom. Olovno, ali ne i kišno vrieme. Puste ulice i prekrasne vile, a svakih nekoliko stotina metara redarstveni   stražarski kontejner. Čuvaju se strani diplomati, naši političari i naši bogataši. Susreo sam Alojzija Prosolia, koji mi se odmah pohvalio kako će se u Dubrovniku 5. prosinca održati promocija još jedne knjige o Dubrovniku. Nije mi precizirao o kakovoj dubrovačkoj temi se radi, a nisam ni imao neke volje izpitivati ga. Na povratku sam na jednoj prizemnici vidio spomen ploču na kojoj piše kako je tu "u februaru 1928. održan Partijski sastanak na kojem je bio prisutan drug Tito"! Na neki način mi se očuvanje te bezkrajno glupe ploče, koja je u jugoslavensko doba bila jedna u golemomu nizu obilježavanja svakoga koraka zločinca Tita, slaže s jučerašnjim osnivanjem stranke "Akcija socijalista", koju je pokrenuo Miko Tripalo i u kojoj se članovi oslovljavaju s „drugovi i drugarice“....

Nesigurna sigurnost

  Subota, 22. listopada 1994. Noćas je izglasovana vrlo povoljna rezolucija vijeća sigurnosti za Hrvatsku u svezi okupiranih područja. Ovo je doista ugodno iznenadjenje. S pomoćnikom ministra za poslove sigurnosti Mirom Medjimorcem razgovarao sam o Iranu. On nije imao pojma o noćašnjoj rezoluciji, ali kad sam mu to ja izpričao, odmah se uhvatio brzoglasa i nazvao Granića kako bi mu čestitao! Najviše me je osupnulo kad sam shvatio kako Medjimorec, kao prvi čovjek Ministarstva glede sigurnosti naših diplomatskih predstavničtava u svietu, nema pojma o tome kako je savjetnik u veleposlanstvu u Tehranu Željko Kuprešak bio pretučen i opljačkan i to u nazočnosti veleposlanika Muftića. To sam čuo od Vesne Klaić, a o tomu mi je obširnije pričao i sam Muftić. Dakle to sam saznao nakon što sam se o Iranu počeo informirati tek od prije nekoliko dana, a do glavne osobe u Ministarstvu koja bi trebala skrbiti o sigurnosti, ta informacija nije stignula, ni nakon nekoliko mjeseci. Ipak postigao...

Borba protiv vlastite pravne službe

Četvrtak, 20. listopada 1994. Na zajutarku sam susreo Antuna Kisića On sad većinu vriemena radi za Atlantsku , iako Atlantska ima dosta zaposlenih pravnika, odnosno cielu pravnu službu na čelu s Djurom Kolićem. Atlantska uzima privatne odvjetnike kako bi parirala vlastitim pravnicima, što je pravi absurd i primjerno bacanje novaca! Doputovao je veleposlanik u Iranu Osman Muftić. Koincidencija je kako se zaputio ovamo upravo onda kad je čuo kako ja dolazim tamo. Susreli smo se na hodniku i već u prvih nekoliko rečenica nastojao me je obeshrabriti. Nastavili smo razgovor u mojemu uredu. Rekao mi je kako mu ja nisam potrebit, ali mu je Granić rekao kako ja tamo dolazim "izpeći zanat", a onda ću nakon kraćeg vremena biti upućen na drugo mjesto za veleposlanika. Bio je jučer i s Tudjmanom. Pohvalio mi se kako ući i već priličito govori i piše Farsi. Našao je potrebitim upozoriti me na moralno ponašanje i štovanje radnoga vriemena od 8 do 15 sati. Ako je doputovao u Zagreb ...

Častni pobjeglice

Petak, 14. listopada 1994. Lenka Živković mi je rekla kako je bila u Iranu i svidja joj se tamo, ali nije tako čisto kako mi je opisivala Muftićeva kći. Na primjer uokolo Khomeinievoga mauzoleja puno je šporkice. Dogovorio sam razgovore u nekoliko ministarstava za slijedeći tjedan, a zatim uzeo zrakoplovne karte. U zračnu luku me je odveo vozač ministarstva. Sa mnom se na zrakoplov vozio i drugi tajnik veleposlanstva u Bernu Imoćanin Jonjić. Putovao je za Zurich. U Dubrovnik sam po liepomu vriemenu doputovao s ATR-om Croatia Airlinesa. Dočekao me je Ivo, Obuljenov vozač. Predvečer me je, sav uzrujan, nazvao Pero Poljanić iz New Yorka. Luko Brailo mu je javio kako je Jure Burić braneći na sjednici županijske skupštine Bjeloperu i Maslača, rekao kako su "svi častni Dubrovčani u kriznim trenutcima bili pobjegli iz Dubrovnika, gdje su ostali samo oni koji su se spremali prostrti tapit pred četnike". Pero je mislio kako ću se ja strašno naljutiti, kad to čujem, ali sam g...

Promjena ozračja

Srieda, 12. listopada 1994. U zrakoplovu sam razgovarao s postarijim njemačkim bračnim parom. Vraćali su se u Düseldorf, nakon što su boravili u hotelu "Argentina".   Jedni su od riedkih turista koji su se vratili u Dubrovnik. Za vrieme Jugoslavije dolazili su redovito svake godine, bili su tu i 1990, a napravili su trogodišnju stanku. Izpitivali su me je li po mojemu mišljenju sad nastupio konačni mir na dubrovačkomu području ili će doći do napetosti i sukoba u blizkoj budućnosti. Pri tome su mi iznieli svoje mišljenje o "obostranoj" krivnji i potrebom prestanka neprijateljstava. Nisu mogli naići na težega sugovornika. Matirao sam ih s konstatiravši kako mi Hrvati nikad nismo ratovali na srbskomu ozemlju, niti to namjeravamo, pa je prema tomu samo na Srbima i Crnogorcima odlučiti se i konačno prekinuti s napadajima na svoje susjede Hrvate. Zbog magle, zrakoplov je pola ure kružio iznad Zagreba. Već je izgledalo kako ćemo se morati spustiti u neku drugu zračnu...

Propalo putovanje s teretnjakom

Utorak, 11. listopada 1994. Mario mi je javio kako sutra jedan teretnjak Dubrovkinje putuje za Zagreb, pa bih mogao odputovati s njim, ali me je nešto kasnije nazvao rekavši kako se vozač naglo predomislio i odlučio krenuti danas popodne. Odlučio sam se brzo spremiti i nazvao sam vozača na broj koji mi je dao Mario.   Odmah sam shvatio kako mu nisam poželjan suputnik. Počeo se izvlačiti kako će noćiti uzput i stići u Zagreb tek sutra popodne. Nisam želio moliti niti se nametati. Ako me ne želi ukrcati to je njegova stvar. Zaželio sam mu sretan put. Najvjerojatnije je kako uzputnoplanira ukrcati neki teret i za svoj račun i u tomu svojemu dodatnomu poslu ne želi imati svjedoka. Kad sam o tome kasnije razgovarao s Mariom, on se složio s mojim zaključkom. Kupio sam zrakoplovnu kartu, a Mario mi je obećao   sutra ujutro poslati vozača Djura kako bi me odvezao u Ćilipe.

Rekao je njemu a oni su mu odgovorili

Subota, 24. rujna 1994. Sabor je nastavio svoju bezplodnu razpravu, a Vijeće sigurnosti je ukinulo dio sankcija prema Srbiji. Otvara se beogradska zračna luka i uzpostavlja se brodska linija Bar-Bari. U "Dubrovačkomu vjesniku" izišao je razgovor s glumcem Mišom Martinovićem, koji svoj bieg iz Dubrovnika opravdava bacajući blato na mene. Učinio je to na dosta nespretan način. On je navodno "ondašnjem šefu kriznog štaba rekao da će nas napasti a oni su rekli da ne će." Ponudio je netkomu nekakove svoje usluge a " oni su mu predložili neka se javi u civilnu zaštitu i to je bio kraj"!   Miši je taj misteriozni postupak u kojemu u jednomu trenutku govori o meni kao pojedincu, a u sliedećemu trenutku o nekakovoj skupini, eto bio neizdrživ, pa je nakon toga hrabro pobjegnuo glavom bez obzira!    Ponedjeljak, 26. rujna 1994. Nitko me nije nazvao iz Zagreba pa sam zvao ja. Kad me je Pičuljanova tajnica pokušala prebaciti Sanaderovoj tajnici, oštro sam...

Sun city

Ponedjeljak, 19. rujna 1994. Još uvijek nisam iz Zagreba dobio rješenje o kojemu mi je govorio Pičuljan. Stiepo Obad je prije putovanja u Beču bio obećao Nikši nekakov samovoz kad stignu u Dubrovnik. Pokazalo se kako je mislio na rent-a-car, i to na Nikšin račun. Nikša je računao posuditi samovoz od rodjaka Iva, barem tako mu je Ivo bio govorio onda kad je Nikša za njega kupovao i donosio dielove iz Austrije. Sad se Ivo predomislio. Milo mi je rekao kako nam je došao račun za izgradnju groba na Boninovu. Bili smo se dogovorili platiti grob po pola. Moj dio je sad 1.300 maraka. Dakle nekih pet tisuća kuna. To je za mene pravo bogatstvo, jer iznosi dvije moje mjesečne plaće. Nazvao sam tatu i upitao ga ima li on kakovih novaca za posuditi mi. Rekao mi je kako nema ni kune. A znam kako je, dok je mama bila živa, uviek imao neku uštedjevinu. Ne bih se začudio ako u stvari on financira Milov dio. U Gradu u "Trubadura" sam sjedao i razgovarao sa Stiepom Obadom, kad su došli...

Bradate izprike

Subota, 17. rujna 1994. Kad me je Pero ponovno nazvao govorio je njemački. Vjerojatno je i on po uzoru na Renea pokušao izpitati moje mogućnosti, u ovomu slučaju koliko sam daleko došao u sporazumievanju na njemačkomu jeziku, premda je bio nazočan kad sam baš s Reneom uru vriemena govorio njemački. Na njemačkom sam mu objasnio kako je vrlo vjerojatan moj odlazak u inozemstvo odnosno u Iran, koji mi je najgora moguća inozemna destinacija, ali mi se, iz različitih razloga, ipak čini povoljnijim od upuštanja u krajnje neizvjesne trgovačke poslove. Rodjak je kroz cielo ovo vrieme prema meni bio pošten i dobar, pa nisam želio više odgadjati, odugovlačiti i držati ga u neizvjesnosti, nego sam postupio takodjer rodjački pošteno. Bio je malo pripit, ali je sve dobro shvatio i rekao mi je na kraju kako njegova ponuda i dalje stoji ako se ja predomislim. U Dubrovačkomu vjesniku Antun Švago je u svojemu sastavku napisao kako sam obrijao bradu "kad sam vidio gdje sam upo"! Čitatel...

Izmedju čekića i nakovnja

Srieda, 14. rujna 1994. Platio sam sa starom štednjom u Pomorskoj banki obroke za stan unaprijed 6 mjeseci. Pičuljan mi je odgodio razgovor od jutra za poslijepodne, a zatim mi se javio i kratko mi rekao kako sam dobio rješenje za ministra savjetnika u veleposlanstvu Iranu! Njegove rieči su me pogodile poput groma. Jednak učinak su imale i na Marianu i na Antuna. Razvidno me se u Zagrebu žele   riešiti, a kako me se ipak boje, smislili su za mene destinaciju za koju vjeruju kako je ne ću prihvatiti, a onda će imati razlog za dati mi otkaz, jer bi ovo bila treći put koju sam odbio ponudu. Moram dobro promisliti. Stavljen sam pred zid. Amerikanci bi rekli nalazim se „between a rock and a hard place“. Naš opis moje situacije je još jednostavniji. Nalazim se „izmedju čekića i nakovnja“.   Četvrtak, 15. rujna 1994. Pero me je ponovno nazvao i rekao mi je kako njegova ponuda i dalje stoji. Ipak vjerujem kako ću se odlučiti za diplomaciju. Sve me upućuje u tomu smjeru...

Pričest preko predstavnika

Nedjelja, 11. rujna 1994. Pratili smo preko dalekovidnice Papinu misu u Zagrebu. Svetu pričest su iz Papinih ruku primili izabrani predstavnici vjernika iz svih krajeva Hrvatske. Kao predstavnici dubrovačkoga područja pred Papu su kleknuli žena Jure Burića i Darinko Iveković. Papa Ivan Pavao je doista krajnje   simpatičan. Pratili smo ga preko dalekovidnice zajedno s većinom Hrvata sve dok nije odletio iz zagrebačke zračne luke.   Ponedjeljak, 12. rujna 1994. Pišem boreći se sam sa sobom. Nazvao sam Švaga i upitao ga za razlog zašto me je smjestio u ono družtvo. Nije mi odgovorio, ali mi je najavio izpriku u sliedećemu broju.   Utorak, 13. rujna 1994. Nazvao sam Ines Barkidjiju, a ona mi je rekla kako   je prošli petak održan sastanak sa mnom u svezi, te kako je Pičuljan dobio zadatak kontaktirati me. Nazvao sam Pičuljana ali on cieli dan nije imao vremena javiti mi se nego mi je poručio kako će me nazvati sutra. Bio sam na kupanju. More je fantas...

Samokres u krpi

Četvrtak, 08. rujna 1994. Kriminalno i anarkično ponašanje ljudi u Uvali, koje sam jučer promatrao, dalo mi je zamisliti se. Ako je sve krenulo tim putom, onda za mene tu nema mjesta. Ne želim se uklapati u kriminalne radnje, ma koliko one bile uobičajene i dopuštene. Na taj način bih izdao sva svoja životna načela. Kako bih pobliže vidio jesu li mi zaključci točni, pošao sam u Dubrovkinju do Pava Miloglava razgovarati s njim o tomu i čuti njegovo mišljenje i njegova zapažanja. Miloglav mi je izpričao kako se bez mita više ne može sklopiti niti jedan posao. Kao primjer mi je naveo ministra zdravstva, koji je, kako bi zaustavio njihov odlazak u inozemstvo, odobrio liječnicima javno uzimanje na tisuće maraka od pacienata prije operacije. To je bio samo uvod u primjernu priču koju je Miloglav osjetio na svojoj koži. Jedan službenik iz Fonda za privatizaciju je od njega bez ikakovoga okolišanja za izdavanje rješenja tražio od Dubrovkinje plaćanje sedmodnevnoga boravka u Excelsi...

Pristojba za nepostojeću presudu

Srieda, 07. rujna 1994. Dobio sam opomenu za plaćanje sudskih pristojbi za nepostojeće rješenje, žalbu i rješenje drugoga stupnja. Nazvao sam predsjednika vrhovnog suda Milana Vukovića i dobio ga odmah. Izrazio je razumievanje i zatražio neka mu dalekorisom pošaljem preslik naloga i opomene. Poslao sam mu ih odmah uz popratni dopis. Nisam mogao u dopisu izbjegnuti neke ironične primjetbe. [i] Pero je razgovarao sa Stiepom i nudi mi 10.000 ATS mjesečno, dalekoris i kombi u Dubrovniku, kako bi radili poslove s pomoću "Vienne". Stiepo tvrdi kako ima osiguranu „pratnju“   u visini od 3 milijuna dolara. Dakle, vrieme mi je rastati se   od Ministarstva. Zvao sam Barkidjiju, a ona mi se u ime Granića izpričavala i rekla mi je kako je već nekoliko puta odgodjen "veliki" sastanak, na kojemu bi bilo riešeno moje pitanje. Osjetivši kako se nešto pozitivno mora dogoditi u blizkoj budućnosti obrijao sam bradu, kako mi ne bi smetala. U Uvali predvečer za oko mi je zap...