Nesigurna sigurnost

 Subota, 22. listopada 1994.

Noćas je izglasovana vrlo povoljna rezolucija vijeća sigurnosti za Hrvatsku u svezi okupiranih područja. Ovo je doista ugodno iznenadjenje.

S pomoćnikom ministra za poslove sigurnosti Mirom Medjimorcem razgovarao sam o Iranu. On nije imao pojma o noćašnjoj rezoluciji, ali kad sam mu to ja izpričao, odmah se uhvatio brzoglasa i nazvao Granića kako bi mu čestitao! Najviše me je osupnulo kad sam shvatio kako Medjimorec, kao prvi čovjek Ministarstva glede sigurnosti naših diplomatskih predstavničtava u svietu, nema pojma o tome kako je savjetnik u veleposlanstvu u Tehranu Željko Kuprešak bio pretučen i opljačkan i to u nazočnosti veleposlanika Muftića. To sam čuo od Vesne Klaić, a o tomu mi je obširnije pričao i sam Muftić. Dakle to sam saznao nakon što sam se o Iranu počeo informirati tek od prije nekoliko dana, a do glavne osobe u Ministarstvu koja bi trebala skrbiti o sigurnosti, ta informacija nije stignula, ni nakon nekoliko mjeseci. Ipak postigao sam barem nešto. Medjimorec je zapisao moju priču.  

Po svemu sudeći njegovi ljudi obilaze atraktivne hrvatske diplomatske misije po Europi i uobće tamo gdje im je zgodno odputovati, kako bi tamo uvodili  sigurnostne mjere, ali im se ne da putovati tamo gdje je stvarno opasno.

Od samoga Medjimorca sam ipak saznao kako je vozač i domar u Iranu čovjek bez ikakove pripreme glede obrambenih vještina. Ne žele tamo ići redarstvenici, jer oni najbolje znaju što je opasnost i kako se kloniti opasnosti, isto kao i bivši častnici JNA koji su nam se priključivali, a vjerojatno se priključuju i danas, nakon što su jenjale najveće opasnosti i došlo je vrieme za izmišljanje priča o hrabrosti, dobivanje priznanja, velikih  plaća i stanova daleko od bojištnice.