Izplativi oprez

Četvrtak, 10. studenoga 1994.

Obavio sam pregled pluća, srca, oči, uši, krvi i mokraće. Sve je OK. Na desno oko bolje vidim blizu, a na lievo daleko.

Liječnica Gulin poznaje mojega prijatelja ljekarnika Iva Huru. Tročlano liečničko povjerenstvo je bilo neobično ljubazno prema meni. Željeli  su zadržati se u razgovoru sa mnom što je moguće dulje, jer su razvidno dosta toga čuli o meni.

I Smiljan Šimac me je upozorio na Muftićevo muslimanstvo.

Upitao sam ga za način na koji bih s Ministarstvom, odnosno s njim ili s Granićem iz Tehrana mogao zakritno komunicirati. Nije mi znao odgovoriti. Takova vrsta komunikacija razvidno još nije uzpostavljena, što je krajnje čudno. Još čudnije je što je Šimca, koji je pomoćnik ministra, moje pitanje o tomu razvidno iznenadilo. Do sad mu takove stvari izgleda nisu uobće padale na pamet!

Uzeo sam putni nalog i devet tisuća maraka, što je moja dvomjesečna osnovna plaća. Bez moje intervencije kod Pičuljana koeficijent mi ne bi bio 4,5 nego 3,8 i u tomu slučaju bih dobio kao akontaciju sedam tisuća i osam stotina maraka.

Pokušali su me prevariti, ali nisu uzpjeli. Oprez mi se ovaj put doslovce izplatio.

Pičuljan je i danas u razgovoru opet bio izuzetno srdačan. Obećao mi je osigurati i dodatni postotak na odvojeni život. Kad bi Mariana u Tehranu bila sa mnom, plaća bi mi bila petnaest posto viša, a kada bih u Iran odveo i djecu dobio bih po dvije stotine i pedeset maraka mjesečnoga dodatka za svakoga sina.

Ovako kad smo razdvojeni i kad su nam zbog toga troškovi viši - dobivat ću manje.

Pičuljan me je opet uputio k Medjimorcu, odnosno  na Medjimorca i Lukovića u svezi sa samokresom.

Gavrančić i družtvo i danas su se mučili s instalacijom softwarea na Toshiba T1900S note-book, koji mi je dodieljen. Ministarstvo razvidno ima drugoga dobavljača računala. Čutura za sada ovdje nije uzpio prodrieti. Možda je mislio kako bi realizacija njegove ponude notebooka namienjena mojoj uporabi, bio korak u tomu smjeru.

Opet sam objedovao u "Karaki" s istim jučerašnjim družtvom. Dao sam osam tisuća maraka Mariu Mrkušiću, a on će ih odnieti Mariani.

Uvečer sam u stakleniku Esplanade pojeo carpacio. Bio mi je to nekakav znak odlazka iz hotela.

 

Petak, 11. studenoga 1994.

Jurić iz Končara mi je poslao neke materiale o Iranu.

Uzeo sam zrakoplovne karte.

Šimac mi je dao životopise svih u veleposlanstvu u Iranu, osim Muftića.

Medjimorec i Luković će vjerojatno na moj račun izvući nekoliko samokresa. Uz to su mi rekli kako će mi moj samokres u Iran donieti sam Medjimorec, kojega je razgovor sa mnom potaknuo na dolazak u Iran. Donošenje samokresa mu je još jedan razlog više za službeno putovanje.

Podignuo sam Amex gold card.

Dobio sam diplomatske putovnice za cielu obitelj. Poslao sam doma u Dubrovnik putovnice za Marianu i djecu.

Nazvao sam Pera Poljanića u Ameriku. Nije bio osobito razpoložen.

Renato Robina mi je pomognuo instalirati "Win fax" na notebook, koji je tako do kraja spreman. Sad s njega mogu primati i slati dalekorise.

 

Subota, 12. studenoga 1994.

Spakirao sam se i pošao do ureda u Ministarstvu još jedan put. Nazvao sam domara i vozača Srećka Cerovskog u Tehran, koji mi je preko brzoglasa, poput svih ostalih s kojima sam se do sad čuo, djelovao izuzetno ljubazno. On će me dočekati u tehranskoj zračnoj luki.

Mariana je već jutros u 8 ura primila pošiljku s putovnicama i s karticom, koju sam joj poslao jučer nakon  16 sati. Neke stvari u Hrvatskoj dobro napreduju.

Zatim sam se u franjevačkomu samostanu sastao s rodjakom Kićom, koji mi je sinoć ostavio poruku kako je tu.

Na odlasku iz hotela sam dao po 20 kuna momcima što su mi nosili kovčege. Najviše do sad. Ustvrdio sam takodjer na recepciji kako bih trebao još nešto platiti. Morat ću u svezi s tim zvati iz Tehrana, vidjeti u čemu je stvar i to riešiti.

Po mene je uz vozača u Esplanadu došao i veleposlanik u Bosni i Hercegovini Zdravko Sančević. Na putu do zračne luke izpričao mi je kako u Sarajevo uobičajeno putuje s transportnim zrakoplovima UNPROFOR-a. Po sredini su kontejneri, a sa strane ljudi, u istomu prostoru.

U veleposlanstvu imaju dvije kuharice i svi zaposleni se tamo hrane. Daidža skrbi o nabavi hrane preko vojske.  Dobio sam dojam kako je Sarajevo, koje je tu blizu, u stvari lošija destinacija od Tehrana.

Na carini u Zagrebu prvi put sam pokazao diplomatsku putovnicu.

ATR Austrian-airlinesa bio je izpunjen do kraja. Većina putnika bili su neki Amerikanci. Doletjeli smo do Beča za nešto manje od uru vriemena.

U zračnoj luki u Beču dočekao me rodjak Pero i odvezao me u Alt Wien na obvezni gulaš. Zatim sam otišao smjestiti se u stan na Lugecku, a Pero se odvezao na Lobau, "kako bi se opustio". Večerali smo u jednomu lošemu i skupomu talijanskomu restoranu, koji Pero uvijek forsira. 

 

Nedjelja, 13. studenoga 1994.

Prvi put nastavljam pisati dnevnik na notebook-u i to u zrakoplovu na putu iz Beča u Tehran. 

Već sam u zraku više od tri ure, a put do Tehrana traje negdje oko 4 i pol sata. Dakle sad sam negdje na kraju Turske. Jedanaest je ura uvečer, po našemu vriemenu. Još nisam pomaknuo uru unaprijed. Sad je u Tehranu, momu novomu životnomu odredištu, ura i pol poslije ponoći, dakle tamo je već 14.studenoga.

Postariji MD-83 Austrian airlinesa je polupun. Putnici uglavnom spavaju, iako zrakoplov tu i tamo naidje na nemirniji zrak.

Zrakoplov je neudoban. Malo mi je mjesta za noge, ali je sreća što je mjesto pored mene prazno.

Vidio sam i neke Bosance. Sjede na stražnjim sjedalima i odavno spavaju naslonivši se jedni na druge.