Opet sniperske priče

Srieda, 26. listopada 1994.

Kad sam došao u ministarstvo znanosti na sastanak s pomoćnikom ministra Radovanom Fuchsom[i], dočekao me je njegov zamjenik Kovač. Fuchs mi se preko Kovača izpričao, jer je morao nepredvidjeno otići k austrijskom veleposlaniku Berlakovichu. Kovač mi je vrlo ljubazno nastojao nadomjestiti Fuchsa i vjerujem kako je u tomu uzpio.

Pričao mi je o znanstveno tehnoložkoj suradnji i razmjeni studenata s Iranom.

U Zagrebu studira ne mali broj Iranaca. Kako u Hrvatskoj medju studentima baš i nema nekoga interesa za odlazak na studij u Iran, do razmjene nije došlo jer u razmjeni trebaju sudjelovati dvije strane. To iranskim studentima baš i ne smeta i veselo sami snose svoje troškove studiranja u Zagrebu. U stvari oni to svoje veselje zasnivaju na novcu svojih bogatih roditelja. Dvadeset iranskih studenata u Zagrebu studira medicinu.

Kovač me je upoznao s Jordancem Aasefom el Rushaidatom, bojažljivim čovjekom, koji se ovdje oženio i ovdje ovdje živi već trideset godina, ali ga žena nije još prisilila pristojno naučiti hrvatski jezik. Kovač me je vjerojatno želio impresionirati s Jordancem, kao primjerom Iranca, premda Iranci nisu Arapi. A ni Aasef nije u Ministarstvu znanosti dosegnuo neku osobitu razinu. Dokaz tomu je što ga je Kovač zadužio za preslikavanje materiala koji bi me mogli zanimati.

Kovač mi je rekao kako postoji točan popis Iranaca, koji su se ovdje školovali. Izpričavajući se, rekao mi je kako mi taj popis ne može niti dati niti mi ga pokazati, jer bi to moglo ugroziti sigurnost ljudi s popisa! Tko zna možda je pomislio kako bih ja mogao taj popis, po dolazku u Tehran, prodati iranskim tajnim službama.

U stvari Kovačeva briga o iranskim studentima je utemeljena. Neki od njih su vjerojatno u opasnosti jer se ne slažu s iranskim režimom.

Kovač drži kako je moguć sporazum o studiranju  brodogradnje za čak 200 iranskih studenata.

Inače u ministarstvo znanosti je ozbiljan pokrovitelj naše etnogeneze u čemu je dominantno proučavanje iranskoga podrietla Hrvata.

Kovač me je upoznao i s pomoćnikom ministra Predragom Paleom. Pomoćnik ministra Pale, mladić zalizane kose i tankoga glasa, ogorčen je na Ministarstvo vanjskih poslova zbog neuključivanja u mrežu Carnet, na koju je jako ponosan. Pale je Carnet stvarao u rujnu 1991. „vozeći se Zagrebom izmedju snipera". Još jedna sniperska priča. Lovačkim pričama su se evo pridružile i sniperske priče.

Ipak radi se o ambicioznomu i radišnomu mladomu čovjeku, koji je sposoban nešto konkretno napraviti za razliku od niza visoko pozicioniranih ljudi u našoj državnoj upravi kojima je osnovni cilj zadržati ili unapriediti tu svoju poziciju, uz što manje truda.

Pale me je informirao o digitalizaciji krugovalnih odašiljbi, a zatim se opet vratio na Ministarstvo vanjskih poslova točnije na pročelnika ureda za informatiku Gavrančića, kojega je okvalificirao kao podpuno nesposobnoga čovjeka. Pokazao mi je zatim notebook s fax modem karticom, što bih možda mogao ja uporabiti u Tehranu.

Činjenica je kako Ministarstvo vanjskih poslova do sad uopće nije napravilo nikakovo povezivanje računala ni lokalno ni prema misijama u inozemstvu.

Nakon što sam se vratio u svoj ured nazvao sam Mira Čuturu i zamolio ga neka mi pošalje ponudu za notebook.

Pred Saborom sam susreo pomoćnika ministra obrane Josipa Jurasa u družtvu s Joškom Zavoreom. Juras se opasno po debljini približio Zavoreu. Rekao sam Jurasu, s kojim sam na ti, kako odlazim u Iran, pa mi možda bilo dobro porazgovarati o tomu s motrišta ministarstva obrane.

Pametan si čovjek i najbolje je da ne znaš ništa, odgovorio mi je!

Premda sam to bio namjeravao učiniti jučer, tek danas sam tiskao i poslao pismo Vukoviću.

 

Četvrtak, 27. listopada 1994.

Dogovorio sam se s rodjakom Zdravkom, pa ćemo sutra  s njegovim samovozom otići u Dubrovnik.

U poglavarstvu islamske zajednice u Hrvatskoj, koji se turski naziva mešihat, dočekao me je poglavar (muftija) Šefko Omerbašić. Razgovarali smo preko uru vremena u njegovomu mračnomu stanu, jer nije bilo struje zbog nekakovoga kvara.

Razgovor smo započeli s njegovom pričom punom oduševljenja o napredovanju muslimana u Bosni i Hercegovini. Bosanski muslimani su ušli u Bosansku Krupu, nadiru prema Bosanskom Petrovcu, a uz pomoć HVO-a su ušli i u Kupres! Svoje informacije crpi iz viesti koje odašilje sarajevska krugovalna postaja.

Darovao mi je Kur'an i jednu knjigu o Sarajevu i u svakoj knjigi upisao posvetu.

Omerbašić je bio u Iranu devet puta, pa ga dobro poznaje. Fin je i obrazovan čovjek. Drži istinitim naše podrietlo iz Horasana u Iranu.

Oduševljen je s Iranom i s Irancima kao ljudima. Pričao mi je o plantažama voća u Iranu, o iranskoj nafti za srednju Europu, o golemim nalaztištima plina, o potrebi za traktorima, o gradnji metroa i drugih infrastrukturnih objekata.

Po njegovu dojmu iranska glasba je slična onoj našoj koju pjevaju Vice Vukov i Krunoslav Cigoj.

Izpratio me je izuzetno srdačno. Činilo se kako je ne samo on ostavio dobar dojam na mene, nego i ja na njega.

Na povratku u ured našao sam Čuturinu ponudu notebooka Ministarstvu u kojoj nije zaboravio spomenuti naš zajednički rad u IBM-u, te rodjaka Milana Ramljaka, veleposlanika u Beču. Jedino je zaboravio napisati konačne ciene iako je dao popust od 17%.

Zvao sam ga zbog toga. Rekao mi je kako je to pogrieška njegova djelatnika Željka Špoljarića.

Predao sam Čuturinu ponudu Aleni Aganović-Boras.

Zatim sam otišao na Pantovčak razgovarati s Iranskim veleposlanikom, što mi je ugovorio Šefko Omerbašić.

U prizemlju vile dočekao me je vratar Bosanac. Kuća ne odaje osobitu urednost.

Veleposlanik Mohammad Javad Asayesh Zarchi dočekao me je na katu u velikom uredu s uključenom dalekovidnicom, na kojem su se odašiljale viesti CNN-a.

Tajnica u predsoblju veleposlanikova ureda na glavi je imala rubac. Rubac na glavi je imala i veleposlanikova kći, koja ne može imati više od 12 godina.

Maleni bradati veleposlanik tiho i nekako odsutno, ali ipak s jasnim oduševljenjem  na slabomu engleskom mi je pričao o bogatoj poviesti Irana, čim sam ja spomenuo neke moje spoznaje o caru Dariu i Aleksandru Makedonskomu.

Vidjevši kako me njegova priča zanima, podignuo je slušalicu i nešto zatražio. Nakon kratkoga vriemena tajnica u je doniela knjigu o iranskoj poviesti napisanu srbskim jezikom! Kako bih se što prije udaljio od te knjige, spomenuo sam mu kako me zanima Farsi, jezik kojim se govori u Iranu, a on je na to odmah ponovno nazvao i brzo su mu donieli srbsko-englesko-farsi slovar, kojega mi je darovao.

Imao sam dojam kako bih za svaku temu koje se sjetim odmah na dar dobio knjigu na srbskomu. Zbog toga sam u nastavku razgovora pazio. Doduše i srbske knjige mogu biti koristne, ali sam na sve srbsko, s puno razloga - izuzetno alergičan.

Veleposlanik mi je izpričao kako je baš jučer u Končaru podpisan posao izporuke pokretnih stuba za Tehranski metro u iznosu od 22 milijuna dolara. S tim poslom, poglavito glede iznosa on razvidno nije impresioniran. Pričao je s tonom kakav bi bio primjeren vrećici kikirikia.

Popio sam s njime čaj i oprostio se od ljubaznog veleposlanika, koji je prije Zagreba bio veleposlanik u Beogradu, pa su razumljive njegove zalihe knjiga na srbskomu jeziku. 

Vozač Ministarstva me je zatim prebacio u Ministarstvo prometa.

Zamjenica ministra Ljerka Mintas Hodak[ii] me je dočekala izuzetno srdačno. Mislila je kako idem za veleposlanika. Nije promienila ponašanje ni nakon što sam izpravio njezinu zabludu.

Dovela je suradnicu, koja mi je predala priedlog sporazuma o uzajamnomu oslobodjenju plaćanja pristojbi za naše brodove u iranskim lukama i iranske brodove u našim lukama.

Po povratku u Ministarstvo uzplahireno me je nazvao Željko Špoljarić, kojega je Miro Čutura u medjuvremenu bio dobro izgrdio. Bilo mi je žao što sam u stvari uzrok njegove nevolje, ali ponuda bez ciena jednostavno nema nikakovu vriednost. Izdiktirao mi je  ciene. Notebook IBM Thinkpad 340c stoji 2930 DEM, 350c s color zaslonom 3856 DEM. Fax modem kartica stoji dodatnih 450 DEM.

---

[i]

Radovan Fuchs je bio od 2009. Do 2011. godine ministar znanosti, obrazovanja i športa, a 2020. godine imenovan je ministrom mznanosti mi obrazovanja.

 

[ii]

Zamjenica ministra prometa, pa dopredsjednica Vlade za unutarnju politiku i družtvene djelatnosti, i na koncu ministrica za europske integracije