Srieda, 12. listopada 1994.
U zrakoplovu sam razgovarao s postarijim njemačkim bračnim
parom. Vraćali su se u Düseldorf, nakon što su boravili u hotelu
"Argentina". Jedni su od
riedkih turista koji su se vratili u Dubrovnik. Za vrieme Jugoslavije dolazili
su redovito svake godine, bili su tu i 1990, a napravili su trogodišnju stanku.
Izpitivali su me je li po mojemu mišljenju sad nastupio konačni mir na
dubrovačkomu području ili će doći do napetosti i sukoba u blizkoj budućnosti.
Pri tome su mi iznieli svoje mišljenje o "obostranoj" krivnji i
potrebom prestanka neprijateljstava.
Nisu mogli naići na težega sugovornika. Matirao sam ih s
konstatiravši kako mi Hrvati nikad nismo ratovali na srbskomu ozemlju, niti to
namjeravamo, pa je prema tomu samo na Srbima i Crnogorcima odlučiti se i
konačno prekinuti s napadajima na svoje susjede Hrvate.
Zbog magle, zrakoplov je pola ure kružio iznad Zagreba. Već
je izgledalo kako ćemo se morati spustiti u neku drugu zračnu luku, kad su se
uvjeti poboljšali i zrakoplov se spustio.
Ostavio sam prtljagu u Esplanadi
i odšetao do Ministarstva. Odmah sam pošao do Pičuljana kako bismo se
dogovorili za sutrašnji sastanak s Granićem.
Kad me je njegova tajnica najavila, Pičuljan je odmah izišao
iz ureda. i pozvao me unutra.
Ministar je tu. Idem odmah k njemu, a vi možete popiti kavu ili čaj dok se vratim,
rekao mi je i izjurio.
Njegova tajnica mi je doniela u isto vrieme i čaj i poruku
kako me ministar očekuje.
U Granićevu uredu zajedno s Granićem i Pičuljanom dočekao me
je i Sanader.
Sva trojica su me pozdravili napadno srdačno.
Uz blagonaklone osmiehe druge dvojice, Granić me je izuzetno
pristojno zamolio neka prihvatim Iran i to samo na godinu dana.
Konspirativnim tonom mi je objasnio kako nema povjerenja u
veleposlanika Muftića, a očekuju se veliki poslovi s Iranom, poglavito na
području izvoza brodova.
Naša brodogradilišta su s iranskim brodarskim tvrtkama
upravo podpisala ugovore u iznosu dvije stotine i dvadeset milijuna dolara, i mi tamo trebamo čovjeka u
kojega se možemo pouzdati, dodao je.
Zatim mi je s osobitom naglasitbom ponovio kako ću u Iranu
ostati najviše godinu dana, a zatim dodao kako ću nakon toga sigurno biti
promaknut u veleposlanika.
Bio sam iznenadjen s ozračjem u kojemu sam dočekan, pa sam
želio dati svoj prinos. Prijateljskim tonom sam rekao Graniću kako prihvaćam
njegove priedloge i kako se može pouzdati u mene.
Granić me je izpratio još srdačnije nego me je dočekao.
Jednako su se ponašala i ostala dvojica.
Upitno je koliko je cielo to njihovo ponašanje bilo izkreno,
ali sad sam krenuo u tomu smjeru i nije mi produktivno s tim se obterećivati.
Ipak volio bih znati zbog čega je stvarno došlo do promjene
njihova stava prema meni. Poglavito mi je u tomu smislu iznenadjenje bio
Sanader.
Granić me je, suprotno njegovu ranijemu običaju, odlučio
primiti čim je saznao kako sam tu,
i još me je molio neka se prihvatim odlazka u Iran, premda
sam ja već prije desetak dana bio rekao Pičuljanu kako se slažem. Kad je netko
na nešto pristao onda se normalno od njega više ne traži pristanak, a kamo li
ga se moli, uz nazočnost još dva svjedoka.
Ako je želio kod mene popraviti dojam, Granić me je mogao
pozvati i ljubazno razgovarati sa mnom o tomu zašto me je odlučio uputiti u
Iran, ali me nije trebao moliti, kad je već znao za moju odluku. I nije morao
to učiniti zajedno sa Sanaderom. Možda se osjećao nesigurnim ili ga je Sanader
zamolio neka razgovor sa mnom obavi u družtvu s njim kako bi i on kod mene
popravio dojam.
Četvrtak, 13.
listopada 1994.
Pičuljan je danas nastavio ponašati se na isti način kao i
jučer. Naglašavao mi je kako su njegova vrata meni uviek otvorena i kako će mi
maksimalno pomoći u mojim pripremama za odlazak u Iran. Bez oklievanja mi je
odobrio putne naloge za Dubrovnik i refundiranje dosadašnjih zrakoplovnih
karata. Obećao mi je notebook, nabrojio mi je ministarstva koja bih trebao
obići. Na kraju našega dosta dugoga razgovora uputio me je k Vesni Klaić,
pročelnici za bilateralu za zemlje izvan Europe.
Kod Klaićeve sam našao Enisu Muftić, koja je rodjena kći
veleposlanika Osmana Muftića.
Enisa je bila u Tehranu, i s velikim oduševljenjem mi je
opisivala život u tomu gradu. Po njezinim riečima Tehran je 14,5 milijunski
grad, ali je izuzetno udoban za život. U istomu pozitivnom kontekstu je
opisivala kako je klima ugodna, kako je sve čisto i uredno, kako ima svega za
kupiti, kako su Iranci gostoljubivi,
kako diplomati žive u kućama s obveznim bazenom, kako žene obvezno nose
rubce i ogrtače i kako je zabranjen alkohol. Po tomu je lako zaključiti kako
joj je Islam jako blizak i drag.
Sve sam to odslušao blagonaklono, ali kad je počela
opisivati susrete s odpravnikom poslova Jugoslavije koji je pomirljiv i govori
kako se nada uskoro zajedno s nama piti kavu u Dubrovniku, shvatila je po
mojemu smrknutom licu, kako se nije trebala upuštati u taj dio priče.
Na razvidni užas obje moje sugovornice, svoj izraz lica sam podcrtao
naglasivši kako se nadam ne doživjeti srbsko i crnogorsko izpijanje kava na
Stradunu, barem ne prije nego nam se izpričaju i plate golemu odštetu za
razaranja, ubojstva i patnje kojima su nas bili izložili.
Nakon toga su žene promienile cieli ton priče o Iranu, pa su
mi priznale kako se jedna osoba u Ministarstvu već vratila iz Irana, jer nije
mogla tamo izdržati.
Zvao me je Čićo i rekao kako je Gjaja u "njegovoj užoj
momčadi". Zatim me je zvao Gjaja i zahvalio mi se na mojoj intervenciji
kod Čića.
Uvečer sam u uredu Ivana Mirkovića[i]
za pet ura prilagodio i tiskao cielu knjigu na laserskomu pisaču.
Primjedbe
Objavi komentar