Nedjelja, 11. rujna 1994.
Pratili smo preko dalekovidnice Papinu misu u Zagrebu.
Svetu pričest su iz Papinih ruku primili izabrani
predstavnici vjernika iz svih krajeva Hrvatske. Kao predstavnici dubrovačkoga
područja pred Papu su kleknuli žena Jure Burića i Darinko Iveković. Papa Ivan
Pavao je doista krajnje simpatičan.
Pratili smo ga preko dalekovidnice zajedno s većinom Hrvata sve dok nije
odletio iz zagrebačke zračne luke.
Ponedjeljak, 12.
rujna 1994.
Pišem boreći se sam sa sobom.
Nazvao sam Švaga i upitao ga za razlog zašto me je smjestio
u ono družtvo. Nije mi odgovorio, ali mi je najavio izpriku u sliedećemu broju.
Utorak, 13. rujna
1994.
Nazvao sam Ines Barkidjiju, a ona mi je rekla kako je prošli petak održan sastanak sa mnom u
svezi, te kako je Pičuljan dobio zadatak kontaktirati me. Nazvao sam Pičuljana
ali on cieli dan nije imao vremena javiti mi se nego mi je poručio kako će me
nazvati sutra.
Bio sam na kupanju. More je fantastično.
Šećući od Uvale doma, a zatim prema Gradu razmišljao sam
kako mi je u stvari liepo. Siromašan sam,
ali se ne naprežem. Jedino što mi predstavlja ozbiljniji napor je pisanje te
proklete knjige, što sam si stavio u zadatak, možda bez nekoga osobitoga
razloga. Stignuo sam do prosinca 1992. Ostaje mi opisati još pet mjeseci.
Susreo san Čića koji je upravo izlazio iz ureda Hrvoja
Macana. Preporučio sam mu neka zadrži Gjaju.
Primjedbe
Objavi komentar