Petak, 28. listopada 1994.
Alena Boras Aganović mi je rekla kako je Pičuljan odbio
kupovinu notebooka za mene, pa sam odmah pošao do njega.
Pičuljan je to demantirao i rekao mi kako ću notebook
svakako dobiti. Pored toga obećao mi je izboriti maksimalnu plaću. Imam pravo i
na službeni samokres, ali je za to mjerodavan Medjimorec.
Pičuljan mi je rekao kako će u dogodine u travnju u
Dubrovniku organizirati seminar za djelatnike Ministarstva, pa će onda mene
pozvati iz Irana kako bih održao predavanje na tomu seminaru, a uzputno ću moći
vidjeti obitelj i prijatelje.
Zatim sam se sastao s Matom Granićem. On mi je ovaj put
otvoreno rekao kako se Muftić pokazao više Muslimanom nego Hrvatom, pa će moj
dolazak u veleposlanstvo sigurno bitno popraviti tamošnju situaciju. Naglasio
je kako se u mene bezpričuvno pouzdaje. Kao suprotan primjer Muftiću naveo mi
je veleposlanika u Turskoj Hida Bišćevića, koji se pokazao pravim Hrvatom.
Po Matinim riečima, Hrvatska će uzkoro otvoriti
veleposlanstvo u Pakistanu, a ja ću biti odpravnik poslova, dok se
veleposlanstvo ne otvori.
Uzeo sam račun u Esplanadi
i dao sam ga Mariji Zovko na plaćanje.
Rodjak Zdravko je po mene došao WV Polom. Po kišici smo u
malo prije tri ure popodne krenuli prema Dubrovniku. Zdravko mi je izpričao kako
mu je jednom prigodom blizu Zagreba samovoz bio stao. On je mislio kako mu se
vozilo pokvarilo, pa je nazvao vučnu službu i dovezao samovoz na popravak, gdje
su mehaničari uztvrdili kako je ciela stvar bila u praznomu spremniku za
gorivo!
Nasmijao sam se i odmah ga upozorio neka ne ponovi istu
pogrješku, barem sad kad je sa mnom u družtvu. Na to se i on nasmijao, a malo
zatim je opet napravio isto. Samo što ovaj put barem nije zvao vučnu službu.
Računao je kako će natočiti gorivo na crpki u Pagu. Kad smo tamo stigli u 8 i
pol, zaustavili smo se pred zatvorenom crpkom, a Zdravko mi je sav očajan rekao
kako nema benzina za vožnju do Zadra.
U istu nevolju su zapala još dva vozila, koja su na crpku
stignula nakon nas. Jedan od njih je bio iz Dortmunda.
I naši supatnici i Zdravko našli su rješenje za svoj problem
otišavši jesti i piti u gostionu preko puta, a ja sam, po svojemu staromu
običaju, krenuo tražiti rješenje. Doista mi se nije dalo noćiti za stolom u
gostioni ili hodom uokolo tražiti noćenje.
Bio sam silno sretan kad se pred crpkom zaustavio
redarstveni samovoz. Rekao sam redarstvenicima, kako su naša tri samovoza
ostala bez gorivo i upitao sam ih znaju li gdje stanuje čovjek koji radi na
ovoj crpki. Odgovorili su mi očekivano potvrdno, jer Pag nije neko veliko
mjesto. Odvezli su se obećavši kako će čovjeka pokušati dovezti na crpku.
Vratili su se neobavljena posla, rekavši mi kako čovjeka
nisu našli doma i odmah nakon toga se odvezli. Nisam bio baš uvjeren u njihovu
izkrenost. Možda su čovjeka našli, ali im je on odgovorio neka ga ne gnjave. A
možda su mi ipak rekli istinu. Tek, nakon toga sam ušao u gostionu i upitao
dvije konobarice, znaju li broj brzoglas čovjeka s crpke. Znale su, ali mi nisu
htjele dati broj, rekavši kako ga se boje "jer je zli čovik".
Nazvao sam nakon toga 985. Ugodno sam se iznenadio kad sam
dobio informaciju kako je čovjeku prezime Crljenko i dobio njegov broj
brzoglasa.
Nazvao sam Crljenka očekujući probleme. Čovjek se ljubazno
javio i odmah odazvao mojoj zamolbi. Došao je za pet minuta, uključio crpke i
napunio nam spremnike.
Davao sam mu napojnicu ali ju je odbio uzeti. Jedino je
uporabio prigodu izpričati mi kako je tu
punio spremnike goriva Hrvatskoj vojsci.
Pokazalo mi se još jedan put u životu, kako su neki ljudi
ozloglašeni bez ikakovoga razloga. Za konobarice, ali vjerojatno i za
redarstvenike, Crljenko je neugodan i omrznut čovjek, za nas koji smo ostali
bez goriva, on je bio naš andjel spasitelj.
Ja sam nakon toga preuzeo upravljač i vozio dalje do
Dubrovnika, gdje smo stignuli 12 ura nakon našega polazka iz Zagreba.. Doduše
stali smo uzputno još i u gostioni iznad Trogira, jer je Zdravko opet bio
ogladnio.
Subota, 29. listopada
1994.
S motorinom kojeg smo za 350 DEM kupili Antunu za rodjendan,
odvezao sam se na tenis. Marko se dovezao s autobusom.
Pobiedio me je. Znatno je bolji od mene, ali je nedovoljno
smiren.
Izkoristili smo upravo vrieme pred kišu.
Nedjelja, 30.
listopada 1994.
S Marianom sam po liepomu vriemenu odšetao na misu u Franjevaca, a onda smo svratili na kavu kod Vilovića, gdje smo našli Magi kako se muči praveći cvjetne aranžmane za grobove. Popodne sam s djecom gledao kako u dva teniska finala u Stockholmu i Essenu gube Ivanišević i Mayoli.
Uvečer me je
nazvao prijatelj Toni, kako bih mu ja sa svojom intervencijom pomognu postati
upraviteljem dubrovačke slikopisne tvrdke.
Ponedjeljak, 31.
listopada 1994.
Ošišao sam se, prebacio 600 kuna s Privredne na Dubrovačku
banku. To nije dovoljno za pokriti minus, ali nemam više.
Hrvoje Macan mi je rekao, kako je Trpimir pročitao knjigu za
dvije i pol noći i drži je kakvoćnom, ali misli kako bi me mogla skupo stajati,
ako je objavim u ovakovu obliku.
Utorak, 01. studenoga
1994.
Svi sveti su. Po krasnomu vriemenu pošli smo svi zajedno na
groblje odnijeti cvieće. Ovo je nakon dugo vriemena prvi put kako su i Marko i
Antun pristali prošetati s nama.
Na Boninovu nas je dočekao Frano Kršinić. Zajedno smo
procienili veličinu križa s hrvatskim pleterom, koju će Frano napraviti i
priliepiti na grobnu ploču. Groblje je bilo puno svieta. Redarstvenici i
vojnici su se postrojili pola ure prije nego je predvidjeno svetčano polaganje
vienaca koje će obaviti obćinski i županijski čelnici. Zajedno s
redarstvenicima i vojnicima dolazak čelnika je čekala i rodbina poginulih.
Ljudi su stajali svatko kod svojega groba, nervozno čisteći grobne ploče i
okoliš.
Zaustavio sam se na kratko vrieme s Martinovićima i s majkom
Miljenka Bratoša. Ostavili smo te nesretne ljude koji se razvidno daju više ili
manje dragovoljno manipulirati u promičbene namjene sitnih političara.
Otišli smo na Danče. Tamo smo susreli Čića i Pavicu točno
kad su izlazili s groblja. Čićo nam je rekao kako upravo idu na Boninovo.
Pavica je bila vidno nervozna, tko zna iz kojega razloga.
Frano Kršinić je izmjerio postojeći križ s pleterom, a
Mariana je uredjivala okoliš groba.
Na povratku smo susreli Djura Kolića koji je išao na
kupanje.
Na Gradcu smo se slikali. Na to nas je potaknulo prekrasno
vrieme.
Marko mi je priznao kako i dalje nedovoljno vriemena
posvećuje učenju, poglavito se to odnosi na matematiku.
Srieda, 02. studenoga
1994.
Sa Zdravkovim Polom vratili smo se u Zagreb. Vozio sam od
Trogira do Zagreba. Uz put u Liki sam platio 38 kuna zbog prebrze vožnje. Vozio
sam 82 km na uru tamo gdje je ograničenje na 50 kilometara. A mogao sam tu
voziti 120 kilometara na uru, ali sam se suspregnuo zbog osjećaja kako bi tu
negdje mogli čekati redarstvenici.
Redarstvenik koji me je zaustavio, priznao mi je kako se tu doista bez opasnosti može voziti izuzetno brzo, pa stoga i on ne razumije zašto
je postavljen znak za ograničenje brzine.
Zbog toga sam Vam naplatio minimalnu kaznu, a kad bih se
strogo držao propisa, mogao bih vam oduzeti dozvolu na šest mjeseci, iztaknuo
je pri tom svoju velikodušnost.
Zahvalio sam mu se. Dok sam plaćao kaznu njegov kolega je
zaustavio samovoz koji je vozio 102
kilometra na sat. Nije mi se dalo ostati i provjeravati hoće li i prema
ovomu vozaču redarstvenici biti velikodušni, kao prema meni. Za vrieme vožnje
se ovaj put nismo zaustavljali po gostionama, nego smo jeli dvokriške od
mortadele koje nam je bio pripremio Antun i od bečkih odrezaka, koje je
pripremila Zdravkova majka, tete Ljerka.
Četvrtak, 03.
studenoga 1994.
Sastao sam se Trpimirom Macanom koji mi je napismeno dao
svoje mišljenje o knjigi. Uglavnom je vrlo pozitivno. Primjedbe je lako
izpraviti.
Nazvao sam Refika Šabanovića u Tehran, a on mi je rekao kako su Iranci uglavnom
maleni pa se u trgovinama ne prodaju veliki brojevi cipela, ali će on prije mojega
dolazka pronaći gdje se veliki brojevi mogu kupiti. Rekao mi je kako je
posteljina jeftina ali bih sa sobom ipak trebao za početak donieti dvije
promjene. Rezervirana mi je kuća uz mjesečni najam od tisuću dolara pa ću prema
tome morati u tu svrhu sam plaćati 150 dolara mjesečno.
Odlučio sam odputovati preko Beča u Tehran u nedjelju 13.
studenoga. Nazvao sam Pera, a on se obradovao što ću tom prigodom ostati dva
dana u Beču.
Petak, 04. studenoga
1994.
Svi su samovozi ministarstva zauzeti jer je došao ministar
vanjskih poslova Jugoslavije Jovanović. Zbog toga je po mene iz Končara došao
Peugeot 605 zlatne boje.
Glavni direktor
Končara Vjekoslav Srb me je dočekao u družtvu direktora inženjeringa
Milana Jurića.
Vjekoslav Srb je nekad u komunizmu bio visoki republički
dužnostnik, zatim je bio u Astri. Kad sam došao u Končar bilo je vrieme objeda pa su me odmah odveli u restaurant na
vrhu, odnosno na jedanaestom katu zgrade.
Končarevci su mi pričali kako ne očekuju baš puno od posla s
tehranskim metroom, kojega mi je spominjao iranski veleposlanik, ali su im zato velika očekivanja u svezi s
visokonaponskim mjernim transformatorima.
Jurić me dovezao natrag do Ministarstva. Tamo sam opet
razgovarao s Pičuljanom koji se u medjuvremenu preselio u bivši Bošnjakov ured.
Bio je ljubazniji nego ikad do sad. Rekao mi je kako će
pokušati nešto financijski srediti u svezi mojega odvojenoga života. Kad bih u
Iran pošao s obitelji imao bih pravo na dodatke i na ženu i na djecu. Ovako na
te dodatke nemam pravo, a živeći odvojeno ćemo uz to trošiti više nego kad
bismo živjeli zajedno.
Vozač Ministarstva me je s Golfom odvezao iz
Esplanade u zračnu luku. Uz put mi se
izpričavao jer me vozi s neprikladnim samovozom.
U zrakoplovu su bili i Pavo Miloglav, Matana, Paparela. Bio
je tu i Čedo Djukić. Javio mi se, ali me je gledao dosta neprijateljski. Za
vrieme lieta sjedao sam s Korčulanima Tončom Gavranićom i Frankom Burmasom.
Bili su u Zagrebu zajedno s Jurom Burićem i molili Škegra za intervenciju u
riečkomu brodogradilištu „Treći maj“, kako bi to veliko brodogradilište, koje
još uviek u svojemu imenu nosi srbski naziv mjeseca svibnja, platilo
velalučkomu "Radežu" 10 milijuna dolara.
Dok smo čekali zrakoplov Miloglav i Matana su mi izpričali
kako Jure Burić ne želi intervenirati u korist
Dubrovkinje, kad je u pitanju
naplata dugova koje državni proračun ima prema Dubrovkinji, na ime troškova vojske i
prognanika!
Jure Burić eto još na jedan način pokazuje svoju
pristranost prema jednima i odbojnost
prema drugima. Župan se ne bi smio tako ponašati, ali „takova su došla vremena
prika“, rekao bi inače Jure.
U moje doba baš ni u jednomu slučaju nisam imao takav
pristup. To je uostalom i razlog što su me eliminirali. Čovjek koji postupa po
pravilima i zdravoj pameti nije material koji se dade miesiti.
U Čilipima me je srdačno pozdravio moj bivši vozač Mato.
Ponudio mi je prievoz, ali sam na licu Burmasa, po kojega je Mato bio došao,
vidio kako to njemu ne odgovara, je bi on i Gavranić, koje je Mato trebao
voziti ravno na Korčulu, morali skrenuti s puta.
Na Matu se vidjela nelagoda. Spasio sam ga rekavši mu kako
imam drugi prievoz. Doma me je dovezao Pavo Miloglav.
Nedjelja, 06.
studenoga 1994.
Na misi smo opet susreli Viloviće.
Nina Hladilo nam je
opet hvalila Marka.
Rodica Slavica mi se pohvalila kako joj je sin Mario već
šest mjeseci u Torontu i tamo se zaposlio u IBM-u. Bila je razvidno sretna, kad
sam konstatirao kako Mario evo ide mojim stopama. Pozvala nas je na objed, kad
se o tomu dogovorimo.
S Tomšićem smo sjedali u Snacku. To je mjesto s kojega se
dosta često u relativno kratkomu vriemenu može vidjeti dosta ljudi koje čovjek
pozna. Danas je bio takov dan.
Inače Dubrovnik iz dana u dan sve više sliči na pustoš.
Mariana govori kako u Dubrovniku žive samo oni koji ga vole, slično kao što
njezina prijateljica Davorka voli ljeto i sjedanje na betonu
"Adriatica". I jučer je Davorka bila tamo, iako Uvala sada smrdi, jer
opet nije nešto u redu s kanalizacijskim kolektorom.
Na dalekovidnici sam gledao pompozno pristajanje broda
"La palma" koji je u aranžmanu Lovra Misira doveo iz Venecije
nekoliko stotina turista, koji su u Dubrovniku, svi vidno ustrašeni proveli nekoliko ura. Zajedno s
turistima su doplovili i Jure Burić i još nekoliko desetaka dubrovačkih
"turističkih radnika", koji su zbog toga predhodno bili odputovali u
Veneziu!
U Gružu je za te strašljive turiste priredjen domjenak, a u
Gradu im je plesalo Lindjo. Zapovjednik broda, koji se junački odlučio doploviti
u Dubrovnik, dobio je odličje.
Nastavlja se nojevsko
ponašanje. Nitko normalan se, kad osjeća hladnoću, ne pretvara kako mu je vruće
skidajući sa sebe odjeću, niti oblači kaput kad je temperatura zraka viša od 30
stupanja. To rade ti tako zvani "turistički radnici“, koji su u svoje
družtvo uključili političke odličnike.
Srieda, 09. studenoga
1994.
Čekajući na polietanje zrakoplova razgovarao sam s biskupom Puljićem. Tužio mi se kako je, nakon mojega odlazka iz dubrovačke politike, ideja o izgradnji crkve na Montovjerni podpuno zastala. Obećao sam mu Obuljenu poslati jedno pismo na tu temu.
Na Plesu me je dočekao vozač Ministarstva. Poveo sam sa
sobom prema gradu Iva Šimunovića, koji je prema meni nevjerojatno ljubazan. Sad
je privatnik i zastupa neke proizvodjače samovoza, poput "Audia".
Prvi kupac najjačega "Audia" u Dubrovniku je Elektrojug, točnije
njegov novi upravitelj Željan Konsuo
Zrakoplovna karta iz Zagreba za Tehran preko Beča je
jeftinija nego izravno iz Beča.
Trpimir Macan mi je poslao pismo u kojem službeno potvrdjuje
kako je pročitao "Barbare i licumjere".
U Ministarstvu sam kao ministar savjetnik primio rješenje na
III platni razred s 5,60 + 8% dodatka na mr titulu = 6,05 koeficijent. Od
Pičuljana sam pismeno zatražio konačno definiranje koeficienta za inozemstvo.[i]
Munjevito je reagirao i odmah potpisao maximum od 4,5.
Dogovorili smo se opet razgovarati sutra.
Miloglav i Mrkušić pozvali su me na objed u
"Karaku". Na objedu je bio i Ivo Šimunović, te izvjesni Mladen Boban
direktor tvrtke "Zimex" i njegov šef poslovnice veleprodaje Safet
Klepo. Hercegovac i Bosanac. Obojica su bivši komunisti, a sad su privatni
poslovni ljudi.
Republika Hrvatska
Ministarstvo vanjskih poslova
Zagreb
Interni memorandum
od: Željko Šikić - ministar savjetnik
za: Zoran Pičuljan - tajnik državnog ministarstva
nadnevak: 9. studenoga 1994.
Štovani
gospodine
Svjestan
Vaše velike zauzetosti, i stoga cijeneći bržim i adekvatnijim ovakav pismeni
način definiranja neophodnih
pretpostavki za moj odlazak na dužnost u inozemstvo, slobodan sam podsjetiti
Vas na naše razgovore od 28. listopada 1994., i 4. studenoga 1994. Tad ste mi,
razumievajući prirodu moga posla i prilike u zemlji u koju odlazim, obećali
predložiti gospodinu ministru maksimalan koeficijent, koji je osnova obračuna
plaće.
Trebao
bih odputovati 11. studenoga 1994., dakle preksutra, a rješenje o koeficijentu
je neophodno za podizanje putnoga naloga, a putni nalog je opet neophodan za
podizanje putovnice. Kao što vidite nalazim se u vremenskom tjesnacu.
Sa
štovanjem
mr.
Željko Šikić
ministar savjetnik
Primjedbe
Objavi komentar