Četvrtak, 20. listopada 1994.
Na zajutarku sam susreo Antuna Kisića On sad većinu vriemena
radi za Atlantsku, iako Atlantska ima dosta zaposlenih pravnika,
odnosno cielu pravnu službu na čelu s Djurom Kolićem. Atlantska uzima privatne odvjetnike kako bi parirala vlastitim
pravnicima, što je pravi absurd i primjerno bacanje novaca!
Doputovao je veleposlanik u Iranu Osman Muftić.
Koincidencija je kako se zaputio ovamo upravo onda kad je čuo kako ja dolazim
tamo.
Susreli smo se na hodniku i već u prvih nekoliko rečenica
nastojao me je obeshrabriti. Nastavili smo razgovor u mojemu uredu. Rekao mi je
kako mu ja nisam potrebit, ali mu je Granić rekao kako ja tamo dolazim
"izpeći zanat", a onda ću nakon kraćeg vremena biti upućen na drugo
mjesto za veleposlanika. Bio je jučer i s Tudjmanom. Pohvalio mi se kako ući i
već priličito govori i piše Farsi. Našao je potrebitim upozoriti me na moralno
ponašanje i štovanje radnoga vriemena od 8 do 15 sati. Ako je doputovao u
Zagreb zbog bojazni za svoj status, mogao je sa mnom razgovarati na drugčiji
način. Trebao me je nastojati pridobiti na svoju stranu, a ne nastupati
odbojno.
Muftića sam upoznao kad je bio ministar znanosti i tad je na
mene ostavio jako dobar dojam. Sad ga je pokvario bez ikakove potrebe.
Nakon što je otišao iz ureda, od Mirjane Juričić sam saznao
kako je Muftić pjesnik i slikar i udvara
se svim ženama koje susretne.
Miro Čutura mi je poslao samovoz s vozačem, pa sam se,
zajedno s Ivom Gjajom, koji je doputovao u Zagreb, odvezao na Velesajam gdje se održava izložba
računala. Miro me je dočekao i odmah mi je obećao znatan popust, ako kod njega
nabavim notebook.
Susreo sam dosta
bivših kolega. Najviše su mi se obradovali Rato Gulin i Zlatko Vlahović.
Moji nekdašnji suradnici i prijatelji sad rade u puno su
različitih tvrtki. Većina njih je pri odlazku iz jedne tvrdke u drugu onako
uzputno pokupila po oko 30.000 DEM odpremnine. Kako se puno vriemena nismo
vidjeli, svi smo se u medjuvremenu dosta po izgledu promienili. Najviše mi se
izmienio Veljko Japundjić. Steknuo sam dojam kako previše pije.
Golemo oduševljenje što me vidi izkazao je donedavni
upravitelj informatičkoga odjela u splitskomu HEP-u Ivica Jajac. Aplikacija CIS
koju sam u napravio 1981., još uvijek radi izvrstno na području Splitske
distribucije, dakle Splita, Šibenika, Sinja, Hvara, Makarske, Metkovića… U
uporabi je čak 309 terminala, koji su povezani na središtnje računalo.
Moj vršnjak Jajac nedavno je smienjen, i sad je njegovo
mjesto preuzeo Tomislav, koji je u ono moje doba bio pripravnik.
Uvečer sam u Maximu
bio na raskošnomu domjenku koji je priredio Miro Čutura. Odmah po mojemu
dolazku Čutura me je upoznao sa skupinom ljudi iz INA-e. Jedan čovjek s naočalama mi se odmah pokušao
pohvaliti kako je u rujnu 1991. bio zadužen za slanje oružja u Dubrovnik.
Suspregnuo sam se i samo rekao "No comment" To ga je vidljivo
pogodilo, ali u isto vrieme osviestilo. Shvatio je kako se u svojemu zanosu
kreiranja vlastite poviesti, ozbiljno zaletio, a pri tomu je imao nesreću što
je naišao na mene koji pamtim i znam. Brzo se povukao.
Razgovarao sam s Ratom Gulinom i Davorinom Juzbašićem.
Kad se domjenak primaknuo završetku, obkolili su me Baldo
Franić, Ivo Gjaja i Ivo Vilović.
Petak, 21. listopada
1994.
Razgovarao sam s pomoćnikom ministra gospodarstva Željkom
Kirinčićem, koji je u nastupu bio nekako
gotovo osoran. Nije me to uobće smetalo, je sam steknuo dojam kako je to samo
njegova poza iz koje se ne zna izvući.
Kirinčić je bio u Tehranu, a po izgledu sliči na Iranca.
Pohvalio mi se kako o Iranu posjeduje veliku dokumentaciju,
ali mi nije pokazao niti jednu stranicu, nego me je uputio na savjetnika u
našemu veleposlanstvu u Tehranu, Željka Kuprešaka[i],
koji po Kirinčićevim riečima posjeduje sve dokumente kao i on i sposoban je i
radin čovjek, pa ću od njega sigurno dobiti sve informacije koje mi budu
potrebite. Tada sam shvatio kako bi Kirinčić mogao biti Kuprešakov prijatelj,
pa je njegov osoran stav u stvari reakcija na činjenicu što ja odlazim u Tehran
na dužnost koja je po rangu viša od Kuprešakove.
Kirinčić drži kako bi Iranci mogli odkazati ugovor, ako se
mi jače zakačimo s muslimanima, a onda će naša brodogradilišta morati izpod
ciene prodavati brodove namienjene Iranu. U svakomu slučaju i Kirinčić, kao
uostalom i Vesna Klaić i Enisa Muftić, baš se nisu trudili detaljnije me informirati
o bilo čemu, poglavito o tomu toliko puno spominjanomu ugovoru o izgradnji
brodova, o čemu bi inače trebali žurno dati sve njima dostupne podatke. Iza
takovog njihovoga ponašanja stoje razvidno neki osobni interesi, koji su njima
iznad državnih interesa. Moram se strpjeti do dolazka u Tehran.
Antunu je rodjendan. Inzistira na kupovini motorkotača.
Razgovarao sam s Franom Kršinićem. Obećao mi je izraditi kameni križ izrezbaren u obliku
hrvatskog pletera i priliepiti ga na grobnu ploču.
Prolistao sam Terezinu knjigu. Našao sam poglavlje o odlazku
u Cavtat sa mnom i s Perom Poljanićem. Pera spominje u jednom trenutku, a mene
nikako, a bez moje intervencije i dopuštenja put u Cavtat bi joj bio posve sigurno onemogućen. Tada me je skrušeno molila za pomoć. U medjuvremenu su se
vlasti u Dubrovniku promienile, a ja po njezinomu uvjerenju više nisam značajan, odnosno čak sam postao
nepoželjan, a ona je u svojemu životu naviknula cieniti samo one koji su
značajni i koji su obće prihvatljivi. Preskakanje mene, pa i Poljanića,
nadoknadila je s obširnim spominjanjem tada bezznačajnoga prevoditelja
europskih promatrača Miša Mihočevića, koji se danas nastoji prikazati
značajnim, premda mu nastojanja nemaju nikakovoga temelja. Opravdanje može naći
što u tomu nije jedini.
Tereza je sve pomiešala, pa se iz onoga što je napisala ne
vidi zašto je uobće put u Cavtat bio organiziran, tko je išao pregovarati i
jesu li se uobće pregovori održali. Tereza je češkoga promatrača nazvala
Poljakom, ali to je tek za nju još jedna bezznačajna sitnica. Ona svoju knjigu
ionako nije napisala kako bi izniela činjenice, nego kako bi uzveličala sebe i
svoju silnu patnju.
Kupio sam na račun Ministarstva krasan englezko englezki
slovar za 88 kuna. Posudio sam u američkoj knjižnici knjigu "Memos to
President".
Željka Kuprešaka sam u Tehranu zaštitio, a zatim sam i u MVP-u zatražio njegovo stalno
zaposlenje. On mi je još u Tehranu nešto kasnije u “znak zahvalnosti" zabio nož
u ledja, kad je procienio kako bi mu to bilo koristno. Pokazao se čovjekom za sva vremena i
prilagodljivim svim političkim opcijama.
Dokaz tomu je i njegovo imenovanje veleposlanikom u Rumunjskoj 2001. ,
od strane Račana i Picule, u vrieme kad
je počelo masovno smjenjivanje svih veleposlanika i generalnih konzula za koje
je bilo procienjeno kako im je draga Hrvatska. Nakon propasti vlasti
“trećejanuarske koalicije” Kuprešak se
munjevito prilagodio novoj situaciji, pa
je čak imenovan pomoćnikom ministrice Kolinde Grabar Kitarović, pa državnim
tajnikom, pa veleposlanikom u Srbiji, pa zatim pomoćnikom ministrice Vesne
Pusić, a na kraju i veleposlanikom u Turskoj.
Za vrieme svojih veleposlaničkih dana u Srbiji izticao je ljudske osobine
Srba u uzporedbi s Hrvatima, i višu razinu kakvoće srbske hrane i pića u
uzporedni s hrvatskima. U svojemu životu
nikad nisam susreo niti približno tako savršenoga ljudskoga kameleona.
Primjedbe
Objavi komentar