Častni pobjeglice

Petak, 14. listopada 1994.

Lenka Živković mi je rekla kako je bila u Iranu i svidja joj se tamo, ali nije tako čisto kako mi je opisivala Muftićeva kći. Na primjer uokolo Khomeinievoga mauzoleja puno je šporkice. Dogovorio sam razgovore u nekoliko ministarstava za slijedeći tjedan, a zatim uzeo zrakoplovne karte.

U zračnu luku me je odveo vozač ministarstva. Sa mnom se na zrakoplov vozio i drugi tajnik veleposlanstva u Bernu Imoćanin Jonjić. Putovao je za Zurich.

U Dubrovnik sam po liepomu vriemenu doputovao s ATR-om Croatia Airlinesa. Dočekao me je Ivo, Obuljenov vozač.

Predvečer me je, sav uzrujan, nazvao Pero Poljanić iz New Yorka. Luko Brailo mu je javio kako je Jure Burić braneći na sjednici županijske skupštine Bjeloperu i Maslača, rekao kako su "svi častni Dubrovčani u kriznim trenutcima bili pobjegli iz Dubrovnika, gdje su ostali samo oni koji su se spremali prostrti tapit pred četnike".

Pero je mislio kako ću se ja strašno naljutiti, kad to čujem, ali sam ga razočarao.

Pero moj, sad možda shvaćaš bolje što znači kad ti netko bezsramno podvaljuje govoreći o tebi neistine, a meni su podvaljivali puno gore i to puno puta, pa sam oguglao i ovo što mi govoriš izgleda mi kao sitnica, rekao sam mu.

Ako je ovo istina, tužit ću Juru, molim te pogledaj ima li o tomu kakovih dokaza po novinama, zaključio je Pero.

Zanimljivo je kako je Brailo Peru Javio u New York ono što nije našao za potrebito meni javiti ovdje u Dubrovnik. Dokaz je to drugčijega odnosa novinara prema Peru i meni. Njega su uviek štitili, a meni su podvaljivali. Sad su se uzrujali kad je on strpan u isti koš sa mnom.

Sve u svemu stignuli smo i do podpunoga preokreta u tumačenju dogodjaja iz 1991. Pobjeglice su sada častni, a oni koji su tada bili ostali – nečastni su.

 

Subota, 15. listopada 1994.

Premda mi se to gadilo, ipak sam nazvao Luka Braila i upitao sam ga ima li negdje u novinama napisano to što je rekao Jure, a on mi je rekao kako ne zna, ali će se razpitati, te  kako bi trebala postojati službena snimka sjednice. 

Tako sam obavio ono što me je Pero Poljanić zamolio, ali ne vjerujem kako će Brailo nešto učiniti, sad kad je shvatio kad bi to moglo biti i u moju korist.

Uvečer su svratili Milo i Maja, jer sam Milu brzoglasom bio rekao kako idem u Iran.

Nedjelja, 16. listopada 1994.

Nismo išli u crkvu jer smo gledali Ivaniševićevu pobjedu nad Changom u finalu Tokia. 

Mariana svaki dan mienja odluku hoće li ili ne će sa mnom ići u Iran. 

 

Ponedjeljak, 17. listopada 1994.

Čićo mi je  za sutra osigurao prievoz  u zračnu luku s gradskim Mercedesom. 

Poslie podne bio sam s Marianom na groblju na Dančama odnieti cvijeće mami na grob. Uzputno smo na Boninovu povirili i vidjeli kako je napravljen nadpis na novomu grobu.

 

Utorak, 18. listopada 1994.

Doputovao sam na vrieme u Zagreb. Dočekao me BMW ministarstva. U grad sam poveo sa sobom Balda Franića i Tomislava Bolfeka.

U podne sam se u "Zagrebčanki" sastao s Mirom Martinec, pomoćnicom ministra pravosudja i uprave. Od nje sam saznao kako Iran nije podpisnik ni jedne medjunarodne konvencije o diplomatskim odnosima. Razgovarao sam i s tamošnjim službenicama, koje se razumiju u poslove u svezi vjenčanja, rodjenja i smrti naših gradjana u inozemstvu. Dale su mi i neke primjere iz Irana.

Dobio sam naknadu za tri zrakoplovne karte i dnevnice za put u Dubrovnik, pa sam s tim novcem platio račun AMEX-a.

 

Srieda, 19. listopada 1994.

U Palaceu sam se našao s Mariom Mrkušićem, koji mi je donio papire za sudsku razpravu i telefonske imenike koje sam bio zaboravio. S Mariom sam našao Pava Miloglava, Miša Matanu i Nika Matušića. Dok su ostala trojica na sebi imala odiela, Matušić je nosio traperice, na taj način slikovito pokazujući prekobrojnost dubrovkinjine četveročlane expedicije u Zagreb.

Razgovarao sam u Gospodarskoj komori s Vjekoslavom Tomašićem, koji me je tamo dočekao u Vedrišovom uredu s Vedrišovom izprikom. Vedriš mi je poručio kako mu je žao što me nije dočekao po dogovoru, jer je naglo bio pozvan u Sabor. Tomašić mi je obećao pronaći i poslati neke papire u svezi s Iranom.

Dobio sam dojam kako se u Hrvatskoj gospodarskoj komori ne radi baš grozničavo, a i razina znanja nije baš zadivljujuća. Kako bi se ostvarile uštede, nekolicini zaposlenih je nedavno dokupljen staž i otišli su u mirovinu, a onda je zaposleno 120 novih ljudi. Zar nije bilo jeftinije zadržati one koje se umirovilo i ne zapošljavati nove ljude? Uštedjelo bi se barem na izplatama za dokup staža. Ali to je normalna matematika, a ona se u današnjoj Hrvatskoj i onako riedko primjenjuje, pa zašto bi se primjenjivala u ovomu slučaju.

Tomašić mi se u razgovoru pokazao kao čovjek koji gorljivo zastupa državnu regulaciju gospodarstva, kao jedinu moguću. Bio je tajnik Predsjedničtva Hrvatske.  Za vrieme Jugoslavije nudili su mu mjesto generalnoga konzula u San Franciscu, ali je on to odbio.

Otišao sam u Hrvatski leksikografski zavod i tamo na recenziju predao svoju knjigu Trpimiru Macanu .

Nakon toga sam se vratio u Ministarstvo i razgovarao sam s Ankom Zlatović, koja se vratila iz Irana prije dva mjeseca. Pokazalo se kako se ona nije vratila dragovoljno, nego ju je potjerao veleposlanik Muftić. Nije mi željela reći razlog. Opisala mi je tamošnji život uglavnom liepo. Zimi se iz Tehrana masovno odlazi na obližnja skijališta, a diplomati u pravilu iznajmljuju prekrasno uredjene kuće. Mise za malobrojne katolike održava don Petar Raić iz vatikanske nunciature.

U našemu veleposlanstvu je zaposlen Iranac Said Ateen, koji govori hrvatski.

Liet od Beča do Tehrana traje 4,5 ure. Veza je ponedjeljkom i srijedom. Ciena povratne karte je 720 dolara.

Rodjak Pero  mi je najavio svoj dolazak u Zagreb.

Po svemu sudeći propali su planovi bivšega sjajnoga košarkaša Krešimira Ćosića o odlazku  za ministra savjetnika u naše veleposlanstvo u Washingtonu. Na to mjesto je izgleda imenovan izvjestni Porges, savjetnik u Vladi.