Izmedju čekića i nakovnja

Srieda, 14. rujna 1994.

Platio sam sa starom štednjom u Pomorskoj banki obroke za stan unaprijed 6 mjeseci.

Pičuljan mi je odgodio razgovor od jutra za poslijepodne, a zatim mi se javio i kratko mi rekao kako sam dobio rješenje za ministra savjetnika u veleposlanstvu Iranu!

Njegove rieči su me pogodile poput groma. Jednak učinak su imale i na Marianu i na Antuna. Razvidno me se u Zagrebu žele  riešiti, a kako me se ipak boje, smislili su za mene destinaciju za koju vjeruju kako je ne ću prihvatiti, a onda će imati razlog za dati mi otkaz, jer bi ovo bila treći put koju sam odbio ponudu.

Moram dobro promisliti. Stavljen sam pred zid. Amerikanci bi rekli nalazim se „between a rock and a hard place“. Naš opis moje situacije je još jednostavniji. Nalazim se „izmedju čekića i nakovnja“.

 

Četvrtak, 15. rujna 1994.

Pero me je ponovno nazvao i rekao mi je kako njegova ponuda i dalje stoji.

Ipak vjerujem kako ću se odlučiti za diplomaciju. Sve me upućuje u tomu smjeru.

Prvo financijski. Pero mi nudi pet tisuća kuna mjesečno, a ja bih vjerojatno od toga trebao platiti zdravstveno i mirovinsko osiguranje, pa bih ostao na onomu u što imam sad. U inozemstvu bih mjesečno dobivao preko dvadeset tisuća kuna. Uz to bih imao pravo na zdravstveno osiguranje, a u Hrvatskoj bi mi Ministarstvo plaćalo mirovinsko osiguranje. Dakle, radi se o deseterostrukoj razliki! Kako bih poništio tu razliku morao bih, uz ovo što bi mi Pero plaćao, zaraditi mjesečno još više od dvadeset tisuća kuna. Ako bih se s Perom dogovorio kako ću za sebe uzimati pola profita, a on bi pri tomu pokazao velikodušnost, ipak bi i za njega morao zaraditi još dvadesetak tisuća kuna. Sve u svemu moje poslovne aktivnosti bi Wienni morale donositi svaki mjesec preko četrdeset tisuća kuna čistoga profita. Svaki mjesec! Uz predpostavku profitne stope od 10%, mjesečno bih trebao uzpješno poslovati s prometom od oko četiri stotine tisuća kuna, odnosno okrenuti oko 5 milijuna kuna godišnje. I to počevši od ničega.

Još gori od financijskoga je aspekt načina poslovanja. Po svemu sudeći, ako bih želio poslovati uzpješno morao bih se upustiti u transakcije koje su na rubu zakona. A to sigurno nisam spreman učiniti. S druge strane, po mojim dosadašnjim saznanjima, rad u diplomaciji nije skopčan s ničim nečistim. U stvari držeći čisto hrvatski smjer, bio bih podpuno čistih ruku, i mogao bih slobodno u tomu smislu služiti kao primjer diplomata koji se bezpričuvno u inozemstvu bori za hrvatske interese. Takovo moje ponašanje bi mi bilo prirodno i jednostavno  za razliku  od puno drugih, koji se u tomu smislu moraju pretvarati, s obzirom na činjenicu kako u hrvatskoj diplomaciji ima puno otvorenoga i prikrivenoga jugoslavenstva.

Ipak, možda bih trebao prije odlazka u inozemstvo sasuti Graniću u lice kako je njegov postupak zapravo pravi zločin prema meni i mojoj obitelji. Od samoga početka me prisiljava na odlazak u inozemstvo bez obitelji, jer me šalje daleko i u krajnje nepogodne zemlje za život i edukaciju moje djece. I to nakon svega što smo nedavno kao obitelj prošli!

Ipak moram promisliti ima li mi smisla upustiti se s Granićem u bilo kakovu ozbiljnu razpravu. Pa radi se o ograničenomu i bolesno ambicioznomu čovjeku. Moje rieči on vjerojatno ne bi razumio, ili ga ne bi bilo briga, pa bih tako učinio samo štetu sebi i svojoj obitelji.

 

Petak, 16. rujna 1994.

I Rudi me je nazvao. Po njemu je Rene jako zainteresiran zaposliti me, ali bih se ja morao odlučiti! Upitao sam Rudija na kakovu moju odluku Rene misli. Nije mi znao odgovoriti, ali mi je spomenuo kako je Rene uporabio Žarka kako bi me dodatno izpitao. Baš onako kako sam i sam bio zaključio. Rudi mi je najavio Reneov brzoglasni poziv, nakon što završimo naš razgovor. Razgovor smo završili, poziv sam čekao, ali ga nisam dočekao.

Milo mi je izpričao kako je stan na Montovjerni kupio uzevši zajam u Zagrebačkoj banki. Po njegovim riečima takove zajmove  dobila su uz njega još samo četvorica i zamolio me je neka o tomu nitkomu ništa ne govorim, jer su ti zajmovi poslovna tajna Zagrebačke banke! 

Ali  zašto bi to što je Milo dobio zajam u banki bilo koga trebalo zanimati? Pa davanje zajma je osnovna djelatnost svih banaka, a uvjeti pod kojima je netko uzeo zajam - uviek su poslovna tajna.