Sun city

Ponedjeljak, 19. rujna 1994.

Još uvijek nisam iz Zagreba dobio rješenje o kojemu mi je govorio Pičuljan.

Stiepo Obad je prije putovanja u Beču bio obećao Nikši nekakov samovoz kad stignu u Dubrovnik. Pokazalo se kako je mislio na rent-a-car, i to na Nikšin račun. Nikša je računao posuditi samovoz od rodjaka Iva, barem tako mu je Ivo bio govorio onda kad je Nikša za njega kupovao i donosio dielove iz Austrije. Sad se Ivo predomislio.

Milo mi je rekao kako nam je došao račun za izgradnju groba na Boninovu. Bili smo se dogovorili platiti grob po pola. Moj dio je sad 1.300 maraka. Dakle nekih pet tisuća kuna. To je za mene pravo bogatstvo, jer iznosi dvije moje mjesečne plaće. Nazvao sam tatu i upitao ga ima li on kakovih novaca za posuditi mi. Rekao mi je kako nema ni kune. A znam kako je, dok je mama bila živa, uviek imao neku uštedjevinu. Ne bih se začudio ako u stvari on financira Milov dio.

U Gradu u "Trubadura" sam sjedao i razgovarao sa Stiepom Obadom, kad su došli Djelo Jusić i Tereza Kesovija. Prije nego što su sjeli, prišli su našemu stolu i javili su mi se.

Marko se priprema statirati u nekakovoj predstavi izpred Kneževa dvora za nekakav turistički sastanak. Pohvalio mi se kako će eto i on zaraditi nešto malo novaca i na taj način pomoći obiteljski proračun. Saznao je kako će inače taj skup stajati trideset tisuća maraka.

I  dalje ljudi sve ono što stoji neku značajniju sumu novaca izražavaju u markama a ne u kunama. To je opasno, a snažno se nameće i podupire od strane protuhrvatskih snaga.

Sreo sam Lovra Misira koji mi se javio napadno usiljeno.

Uvečer me je iz "Edena" Pavo Miloglav nazvao i pozvao na večeru. Po mene je po kiši došao Ante Srhoj. Za velikim sastavljenim stolom sam uz Pava Miloglava našao Mladena Vedriša, koji je sad predsjednik Hrvatske gospodarske komore, sudca Željka Vidovića, Miha Popovića, Balda Bećira, Maria Mrkušića, Miša Matanu i Pera Čučuka, vlastnika "Sun citya", Svi su me  pozdravili izuzetno srdačno.

Pavo Miloglav nastoji u Vedrišu osigurati podporu za obstanak Dubrovkinje. To je, činilo se, bio osnovni razlog za večeru.

Razgovor za večerom se uglavnom sveo na dialog izmedju mene i Vedriša.

Vedriš je kao glavni problem u našoj državi označio nedostatak demokracije, a ja sam mu parirao rekavši kako je naš stupanj demokracije danas daleko iznad onoga jugoslavenskoga kad demokracije uobće nije bilo i zaključio sam kako moramo biti zadovoljni sa samom činjenicom što Hrvatska postoji.

Vedriš je Hrvatsku uzporedio sa samovozom koji ima samo podsjednicu, ali mu nedostaje motor.  Iz njegovih rieči se dalo zaključiti kako ne voli Tudjmana, što je velika nezahvalnost, jer mu je Tudjman omogućio cieli politički uzpieh. To je inače tipična Tudjmanova osobina. Okružio se od početka s ljudima, koji mu laskaju, a protiv njega su iza njegovih ledja. Kako je započeo tako je i nastavio do danas.

Nakon večere odvezli smo se do inače večeras zatvorenoga Čučukova Sun Citya, vjerojatno kako bi Vedrišu Miloglavova klapa pokazala koliko je sposobna. Pavo Miloglav je Čučukov svojevrstni sponzor, jer mu je omogućio dobivanje dragocjenoga prostora.

Vedriš je bio zadivljen, a i ja sam ostao bez riječi. Prostor je sjajno uredjen.

 

Četvrtak, 22. rujna 1994.

Uzpio sam konačno završiti knjigu. Sigurno ću još toga dosta dodati ili oduzeti, ali iztresao sam ono glavno što sam imao iztresti iz sebe.

Sa Stiepom Obadom sam sjedao kod Cele i shvatio kako je on u stvari podpuno sa strane i nema nikakovoga udjela u Perovoj ponudi meni. Stiepo inače dobro zna kako mi Pero nudi deset tisuća ATS plaće i drži kako se radi o netto iznosu, ali mi u tom smislu nije djelovao uvjerljivo.

Nikša od svojega dolazka nije našao potrebitim razgovarati sa mnom. Otišao je kod Iva na večeru. Večere i objedi su uviek centralne točke njegova razmišljanja, suprotno njegovim izjavama kako mu do hrane nije stalo i kako bi trebao smršavjeti..

 

Petak, 23. rujna 1994.

Nikša se prije povratka u Beč nije javio čak ni preko brzoglasa. Sa sobom je odveo kći rodjaka Mića i njezinu prijateljicu.

Tiskao sam ostatak knjige kod Iva Vilovića.

Dok sam to radio prišuljao se Ivo Lise i upitao me je što bi Hrvatska trebala učiniti u svezi s  UNPROFOR-om, o čijemu je mandatu u Saboru upravo bila trajala izuzetno duga razprava. Odgovario sam mu kako bi UNPROFOR-u trebalo odmah odkazati gostoprimstvo, stati na crtu razgraničenja, uperiti topove i zatvoriti bili kakve humanitarne prolaze prema tako zvanoj "Krajini". Koridor prema Bosni ne bi se smjelo prekinuti, jer bi se kroz njega vrlo brzo, zbog nemogućih uvjeta života, izselili Srbi iz "Krajine", pa bi nam ona tako bez napora pala u ruke. Možda bi tad Hrvatsku mogli i podebljati s dielom Bosne. Možda bi i Banja luka opet postala naša. A glede Vukovara i Baranje nisam neki optimist.

Pičuljanova tajnica me je nazvala i svetčano mi obećala Pičuljanov poziv u ponedjeljak.