Rekao je njemu a oni su mu odgovorili

Subota, 24. rujna 1994.

Sabor je nastavio svoju bezplodnu razpravu, a Vijeće sigurnosti je ukinulo dio sankcija prema Srbiji. Otvara se beogradska zračna luka i uzpostavlja se brodska linija Bar-Bari.

U "Dubrovačkomu vjesniku" izišao je razgovor s glumcem Mišom Martinovićem, koji svoj bieg iz Dubrovnika opravdava bacajući blato na mene. Učinio je to na dosta nespretan način.

On je navodno "ondašnjem šefu kriznog štaba rekao da će nas napasti a oni su rekli da ne će." Ponudio je netkomu nekakove svoje usluge a "oni su mu predložili neka se javi u civilnu zaštitu i to je bio kraj"! 

Miši je taj misteriozni postupak u kojemu u jednomu trenutku govori o meni kao pojedincu, a u sliedećemu trenutku o nekakovoj skupini, eto bio neizdrživ, pa je nakon toga hrabro pobjegnuo glavom bez obzira!  

Ponedjeljak, 26. rujna 1994.

Nitko me nije nazvao iz Zagreba pa sam zvao ja. Kad me je Pičuljanova tajnica pokušala prebaciti Sanaderovoj tajnici, oštro sam joj rekao kako ja nisam ping pong loptica i neka me izvoli spojiti s Pičuljanom, a zatim sam prekinuo vezu. Pičuljan me je nazvao nakon manje od minute. Blago mi je prigovorio kako sam već dva puta do sada bio odbio odlazak u inozemstvo.

U redu, ali ovaj put ništa nisam odbio, odgovorio sam mu.

Bilo je podpuno jasno kako ih je moj potez iznenadio jer su sa sigurnošću očekivali moje odbijanje i na taj način dobivanje podloge za konačni obračun sa mnom.

Pičuljan mi je obećao dogovoriti sastanak kod Sanadera, na kojemu će biti i on i izviestiti me o vriemenu sastanka dva dana ranije. Tako se rješenje pretvorilo ponovno u sastanke i dogovore.

 

Utorak, 27. rujna 1994.

S Mariom Mrkušićem otišao sam u upravnu zgradu Babina kuka, u "Dubrovnik trade". Tamo sam upoznao Iva Radičevića i Miša Mrkića, koji su mi pričali o uvozu i izvozu, pa sam sad na tom području nešto sigurniji. Saznao sam uzputno i kako se nabavna ciena svakoga proizvoda u stvari množi s tri, kad se proizvod nadje na polici u trgovini.

Radićeviću i družtvu ne ide baš loše. Donedavno su bili zaposleni u HTP Dubrovnik a sad su privatnici koji rade s miliunima maraka. Odkrio sam kako je i Radičeviću, kao i meni, drag tenis. Dogovorili smo se odigrati po koji susret.

Franjo Tudjman je danas u New Yorku otvorio konzulat za Pera Poljanića. Ante Srhoj mi je rekao kako je Pero Vićan kupio Poljaniću samovoz u New Yorku.

Srieda, 28. rujna 1994.

Intenzivno sam izpravljao knjigu.

Radičević mi je javio kako me je upisao u teniski turnir parova veterana.

Četvrtak, 29. rujna 1994.

Sveti je Mihovil. Miho Popović me je pozvao na objed u "Sidro". Uz mene su se na objedu bili usidrili  Srhoj, Mrkušić, Miloglav, Čučuk, Vidović, Hrdalo i Banac iz Konavala.

U razgovoru za objedom Banac je pokušao u nebo dignuti svoje ratne zasluge, a uz to je stao hvaliti zasluge Daidže, Šuška i Bebića. Njegov pokušaj bi bio sigurno uzpješan, ali je imao nesreću što je na objed Popović pozvao i mene, koji ne oklievam braniti istinu, kad je istina ugrožena. Rekao sam Bancu kako su Bebić i Šušak medju najodgovornijima što nas je Zagreb napustio u našim najtežim trenutcima. Ostali za stolom su našu razpravu pomno slušali, ali su nakon mojih rieči o Bebiću i Šušku, spasili Banca složno zagrajavši i promienivši temu razgovora.

 

Petak, 30. rujna 1994.

Odigrao sam turnir u parovima na tenis turniru za veterane. Bilo nas je osam parova.

Parovi su se izvlačili iz klobuka. Kao partnera sam izvukao Ćira Perinčića, vlastnika kavanice preko puta teniskoga kluba. Mladić izvrstno igra s osnovne crte, a ja sam dobro igrao na mreži. Prošli smo prvo kolo, a izgubili u polufinalu. Pobiedili smo Tonka Karamana i njegovoga partnera, a zatim smo izgubili od Iva Radičevića i Joza Ursića. Oni su bili odmorni, jer su prvu tekmu bili odigrali jučer. 

Uvečer me je nazvao Hrvoje Macan i pohvalio mi se kako mu je sin Krešo postao pročelnikom ureda za informiranje u Zagrebu. Krešo mu je rekao kako "ja tamo dobro stojim", ma što to značilo.

Hrvoje polovicom listopada u ime grada Dubrovnika putuje na mjesec dana u Rim radi specijalizacije.

 

Subota, 1. listopada 1994.

Razgovarao sam brzoglasom s Krešom Macanom. Djelovao mi je samouvjereno tvrdeći kako bih ja, prema njegovu saznanju, trebao dobro proći kad je u pitanju odlazak u inozemstvo! Po njemu, puno veleposlanika se vraća jer su se pokazali nedovoljno pouzdanima. Kao primjere mi je naveo povratak Kojakovića iz Kine i Jurice iz Australije. Glavni razlog Juricine propasti je što ne zna englezki.

Uvečer su nas posjetili ponosni Krešovi roditelji, Milka i Hrvoje Macan. Željeli bi biti prvi recenzenti moje knjige.

 

Nedjelja, 2. listopada 1994.

Gledali smo na dalekovidnici  natjecanje za "Miss Hrvatske" u kojem je sudjelovala i naša susjeda Nela Butigan. Pobiedila je Branka Bebić iz Metkovića. 

Ako već najljepša Hrvatica nije naša susjeda, barem je iz naše županije. 

Ipak prošlogodišnja pobjednica Fani Čapalija je po ljepoti i dalje bez konkurencije.

 

Ponedjeljak, 3. listopada 1994.

Počelo je kišno vrieme. Završio sam sve izpravke u knjigi.

Zvao me je rodjak Pero iz Beča i hrabrio.

Uvečer sam s Marianom gledao slikopis na RTL2. Mariani sam prevodio. S ovakovim znanjem njemačkoga jezika mogao bih bez problema poći u diplomaciju u Njemačku ili Austriju, a tamo bi svoj njemački sigurno vrlo brzo usavršio i učvrstio. Ali takove države nisu predvidjene za Hrvate, nego za Jugoslavene.

 

Utorak, 4. listopada 1994.

Uzpio sam u knjigu dodati i sve preskočene teme.

Zvao me je  Pero Poljanić i NewYorka. Vanja mu je tu na jematvi. Rekao mi je kako je jučer pitao Granića za mene, a ovaj mu je odgovorio kako sam ja u Dubrovniku i kako će „moj problem biti riešen za sedam dana“.

 

Srieda, 05. listopada 1994.

Pokušao sam objediniti kod Vilovića naračunalu sva tri djela knjige, a onda je ponovno tiskati. Na žalost imao sam problema s generiranjem sadržaja i cross referencea, pa mi je pokušaj propao.

 

Četvrtak, 06. listopada 1994.

Ujutro me je nazvao Pičuljan i pozvao sutra na sastanak s Granićem. Rezervirao sam zrakoplovnu kartu. Zatim sam uzpio kod Iva tiskati cielu knjigu na "4720 ink jettu".

Uvečer me je nazvao čovjek iz Croatia airlinesa i rekao kako zbog bure zrakoplov nije sletio, pa sutra nema jutarnje veze sa Zagrebom. Zahvalio sam mu se jer bih inače sutra rano ujutro bez razloga bio otišao u zračnu luku.

Ovo je prvi put ove godine kako je zračna luka zatvorena zbog bure. I to baš kad mi je bilo nuždno odletjeti.

 

Petak, 07. listopada 1994.

Odmah ujutro nazvala me je Pičuljanova tajnica i rekla kako je sastanak s Granićem popodne u pet ura. Rekao sam joj kako ne mogu doći, a kasnije sam se čuo i s Pičuljanom i to mu ponovio. On je u medjuvriemenu bio pogledao Granićev razpored i prva sliedeća prigoda je četvrtak. Pokazalo se dobrim što nisam letio, jer je Granić cieli dan bio u Saboru braneći se od neuzpjeha s produljivanjem mandata UNPROFOR-a, pa ne bi bio za mene našao vriemena, a sutra putuje u Kuwait. Tamo Iraq ponovno prieti, ali što će im onda Mate!

 

Nedjelja, 09. listopada 1994.

Bili smo na misi u male braće. Nakon mise sjedali smo kod "Trubadura" s Vilovićima i Babarovićima. Razgovarali smo o Isusovoj poruci iz današnjega evandjelja "Prije će se deva provući kroz iglenu ušicu nego će bogataš doći u kraljevstvo nebesko". O tomu sam svojemu družtvu održao cielo predavanje. Nisam baš dobio dojam kako su prihvatili moje rieči.  Uvečer me je nazvao Stijepo iz Beča i zamolio me neka kontaktiram Pera Vićana, jer izvjestni  Stjepović iz Kanade, na čijem se zemljištu nalazi hotel u Luki Šipanskoj, želi kupiti taj hotel, koji je procienjen na miliun maraka.

 

Ponedjeljak, 10. listopada 1994.

Mario Mrkušić mi je jučer bio predložio zajedničku vožnju u Zagreb sa samovozom Dubrovkinje, a danas mi je rekao kako mora ostati u Dubrovniku, jer su mu se pojavili žurniji poslovi koje mora obaviti ovdje. Ponudio mi je kupiti kartu za zrakoplov, ali sam to odbio. Zamolio sam ga neka vidi ide li neki dubrovkinjin teretnjak u tomu smjeru. On se na to zgrozio rekavši mi kako je taj način putovanja izpod moje razine, a ja sam mu na to rekao kako mi je i plaća izpod razine, pa se tako ona slaže s putovanjem s teretnjakom. Nisam mu spominjao koliko sam puta vozio kombi s ribom, a to je bio daleko neudobnije nego sjedati kao suvozač u teretnjaku. Na koncu mi je Mario obećao izpitati postoji li mogućnost kakovu sam tražio.. Zvao sam Pera Vićana u svezi hotela na Šipanu. Po njemu pretvorba će biti gotova do kraja godine, a nakon toga on planira sa svojim radnicima sam pripremiti hotel za sezonu.

Podpuno razvidno Vićan sad uobće nije zainteresiran za strana ulaganja. Iz njegovih rieči se dade zaključiti kako se on i njegovi djelatnici nakon pretvorbe vide u ulogi vlastnika tvrdke. To će pokušati ostvariti kroz prednost koju će imati pri kupovini dionica. Nisu obterećeni s pitanjem odakle će nabaviti novac. Vjerojatno planiraju podignuti zajmove založivši tvrdku, a kasnije vraćati zajmove iz dobiti tvrdke!

Možda kako bi mi se pokazao kao direktor, koji ne odbija mogućnost stranih ulaganja, Vićan mi je rekao kako će on i njegovi radnici posve sigurno naći sredstva za kupovinu hotela na Šipanu, ali su zainteresirani za ulaganje u hotel Admiral. Kad bi se našao netko tko bi bio spreman u Admiral uložiti preko 10 miliuna DEM, onda bi s takovim ulagačem bili spremni razgovarati i podieliti s njim vlasničtvo nad Admiralom. Na taj način je poslao poruku Stiepovu Stjepoviću neka zaboravi na šipanski hotel, a ako doista želi ulagati neka dodje s deset puta više novaca. Ako ih ima!

Stijepo mi je sinoć bio rekao kako su ga iz Fonda uputili na Vićana, jer po njima "on o svemu odlučuje". Koliko je to samo daleko od one moje zamisli po kojoj direktori ne smiju utjecati na privatizaciju tvrdke kojoj su na čelu!