Ciena nezavisnosti 2. dio - Zagreb

Petak, 14. listopada 1994. Lenka Živković mi je rekla kako je bila u Iranu i svidja joj se tamo, ali nije tako čisto kako mi je opisivala Muftićeva kći. Na primjer uokolo Khomeinievoga mauzoleja puno je šporkice. Dogovorio sam razgovore u nekoliko ministarstava za slijedeći tjedan, a zatim uzeo zrakoplovne karte. U zračnu luku me je odveo vozač ministarstva. Sa mnom se na zrakoplov vozio i drugi tajnik veleposlanstva u Bernu Imoćanin Jonjić. Putovao je za Zurich. U Dubrovnik sam po liepomu vriemenu doputovao s ATR-om Croatia Airlinesa. Dočekao me je Ivo, Obuljenov vozač. Predvečer me je, sav uzrujan, nazvao Pero Poljanić iz New Yorka. Luko Brailo mu je javio kako je Jure Burić braneći na sjednici županijske skupštine Bjeloperu i Maslača, rekao kako su "svi častni Dubrovčani u kriznim trenutcima bili pobjegli iz Dubrovnika, gdje su ostali samo oni koji su se spremali prostrti tapit pred četnike". Pero je mislio kako ću se ja strašno naljutiti, kad to čujem, ali sam g...

Srieda, 12. listopada 1994. U zrakoplovu sam razgovarao s postarijim njemačkim bračnim parom. Vraćali su se u Düseldorf, nakon što su boravili u hotelu "Argentina".   Jedni su od riedkih turista koji su se vratili u Dubrovnik. Za vrieme Jugoslavije dolazili su redovito svake godine, bili su tu i 1990, a napravili su trogodišnju stanku. Izpitivali su me je li po mojemu mišljenju sad nastupio konačni mir na dubrovačkomu području ili će doći do napetosti i sukoba u blizkoj budućnosti. Pri tome su mi iznieli svoje mišljenje o "obostranoj" krivnji i potrebom prestanka neprijateljstava. Nisu mogli naići na težega sugovornika. Matirao sam ih s konstatiravši kako mi Hrvati nikad nismo ratovali na srbskomu ozemlju, niti to namjeravamo, pa je prema tomu samo na Srbima i Crnogorcima odlučiti se i konačno prekinuti s napadajima na svoje susjede Hrvate. Zbog magle, zrakoplov je pola ure kružio iznad Zagreba. Već je izgledalo kako ćemo se morati spustiti u neku drugu zračnu...

Utorak, 11. listopada 1994. Mario mi je javio kako sutra jedan teretnjak Dubrovkinje putuje za Zagreb, pa bih mogao odputovati s njim, ali me je nešto kasnije nazvao rekavši kako se vozač naglo predomislio i odlučio krenuti danas popodne. Odlučio sam se brzo spremiti i nazvao sam vozača na broj koji mi je dao Mario.   Odmah sam shvatio kako mu nisam poželjan suputnik. Počeo se izvlačiti kako će noćiti uzput i stići u Zagreb tek sutra popodne. Nisam želio moliti niti se nametati. Ako me ne želi ukrcati to je njegova stvar. Zaželio sam mu sretan put. Najvjerojatnije je kako uzputnoplanira ukrcati neki teret i za svoj račun i u tomu svojemu dodatnomu poslu ne želi imati svjedoka. Kad sam o tome kasnije razgovarao s Mariom, on se složio s mojim zaključkom. Kupio sam zrakoplovnu kartu, a Mario mi je obećao   sutra ujutro poslati vozača Djura kako bi me odvezao u Ćilipe.

Subota, 24. rujna 1994. Sabor je nastavio svoju bezplodnu razpravu, a Vijeće sigurnosti je ukinulo dio sankcija prema Srbiji. Otvara se beogradska zračna luka i uzpostavlja se brodska linija Bar-Bari. U "Dubrovačkomu vjesniku" izišao je razgovor s glumcem Mišom Martinovićem, koji svoj bieg iz Dubrovnika opravdava bacajući blato na mene. Učinio je to na dosta nespretan način. On je navodno "ondašnjem šefu kriznog štaba rekao da će nas napasti a oni su rekli da ne će." Ponudio je netkomu nekakove svoje usluge a " oni su mu predložili neka se javi u civilnu zaštitu i to je bio kraj"!   Miši je taj misteriozni postupak u kojemu u jednomu trenutku govori o meni kao pojedincu, a u sliedećemu trenutku o nekakovoj skupini, eto bio neizdrživ, pa je nakon toga hrabro pobjegnuo glavom bez obzira!    Ponedjeljak, 26. rujna 1994. Nitko me nije nazvao iz Zagreba pa sam zvao ja. Kad me je Pičuljanova tajnica pokušala prebaciti Sanaderovoj tajnici, oštro sam...

Ponedjeljak, 19. rujna 1994. Još uvijek nisam iz Zagreba dobio rješenje o kojemu mi je govorio Pičuljan. Stiepo Obad je prije putovanja u Beču bio obećao Nikši nekakov samovoz kad stignu u Dubrovnik. Pokazalo se kako je mislio na rent-a-car, i to na Nikšin račun. Nikša je računao posuditi samovoz od rodjaka Iva, barem tako mu je Ivo bio govorio onda kad je Nikša za njega kupovao i donosio dielove iz Austrije. Sad se Ivo predomislio. Milo mi je rekao kako nam je došao račun za izgradnju groba na Boninovu. Bili smo se dogovorili platiti grob po pola. Moj dio je sad 1.300 maraka. Dakle nekih pet tisuća kuna. To je za mene pravo bogatstvo, jer iznosi dvije moje mjesečne plaće. Nazvao sam tatu i upitao ga ima li on kakovih novaca za posuditi mi. Rekao mi je kako nema ni kune. A znam kako je, dok je mama bila živa, uviek imao neku uštedjevinu. Ne bih se začudio ako u stvari on financira Milov dio. U Gradu u "Trubadura" sam sjedao i razgovarao sa Stiepom Obadom, kad su došli...

Subota, 17. rujna 1994. Kad me je Pero ponovno nazvao govorio je njemački. Vjerojatno je i on po uzoru na Renea pokušao izpitati moje mogućnosti, u ovomu slučaju koliko sam daleko došao u sporazumievanju na njemačkomu jeziku, premda je bio nazočan kad sam baš s Reneom uru vriemena govorio njemački. Na njemačkom sam mu objasnio kako je vrlo vjerojatan moj odlazak u inozemstvo odnosno u Iran, koji mi je najgora moguća inozemna destinacija, ali mi se, iz različitih razloga, ipak čini povoljnijim od upuštanja u krajnje neizvjesne trgovačke poslove. Rodjak je kroz cielo ovo vrieme prema meni bio pošten i dobar, pa nisam želio više odgadjati, odugovlačiti i držati ga u neizvjesnosti, nego sam postupio takodjer rodjački pošteno. Bio je malo pripit, ali je sve dobro shvatio i rekao mi je na kraju kako njegova ponuda i dalje stoji ako se ja predomislim. U Dubrovačkomu vjesniku Antun Švago je u svojemu sastavku napisao kako sam obrijao bradu "kad sam vidio gdje sam upo"! Čitatel...

Srieda, 14. rujna 1994. Platio sam sa starom štednjom u Pomorskoj banki obroke za stan unaprijed 6 mjeseci. Pičuljan mi je odgodio razgovor od jutra za poslijepodne, a zatim mi se javio i kratko mi rekao kako sam dobio rješenje za ministra savjetnika u veleposlanstvu Iranu! Njegove rieči su me pogodile poput groma. Jednak učinak su imale i na Marianu i na Antuna. Razvidno me se u Zagrebu žele   riešiti, a kako me se ipak boje, smislili su za mene destinaciju za koju vjeruju kako je ne ću prihvatiti, a onda će imati razlog za dati mi otkaz, jer bi ovo bila treći put koju sam odbio ponudu. Moram dobro promisliti. Stavljen sam pred zid. Amerikanci bi rekli nalazim se „between a rock and a hard place“. Naš opis moje situacije je još jednostavniji. Nalazim se „izmedju čekića i nakovnja“.   Četvrtak, 15. rujna 1994. Pero me je ponovno nazvao i rekao mi je kako njegova ponuda i dalje stoji. Ipak vjerujem kako ću se odlučiti za diplomaciju. Sve me upućuje u tomu smjeru...